U suton bivše Jugoslavije, američki novinar posjetio je Beograd i razgovarao sa srpskim kolegom. Na ocjenu da je posvađanost republika i naroda tolika, da i on vidi skori raspad, kako je tada objavio jedan nedjeljnik, domaćin je optimistički uzvratio: “Nije to ništa. Da nas neko napadne, vidio bi koliko smo složni i kako se zajedno branimo”.
“Ali, što ako vas niko ne napadne?”, upitao je stranac.
Digresija se uporno nametala tokom dva i po mjeseca političke krize u Crnoj Gori, izazvane partijskim pravljenjem crkve, poslijeponoćnim glasanjem Zakona o vjeroispovijesti i dugim kolonama učesnika litija, koji su podržali Srpsku pravoslavnu crkvu. Kao sa švedskog stola, svaka od suprotstavljenih strana, uzimala je, po potrebi, samo one argumente u prilog svojim tezama, a nacionalni i identitetski radnici su ponovo zaronili do svojih najbližih predaka ameba.
Predreferendumski jaz, koji režim uspješno forsira već gotovo deceniju i po, kreirajući ambijent u kojem buja organizovani kriminal, korupcija i klijentelizam, širio se u bezdan koji je naprosto gutao napore i objektivne argumente manjine, onoga što je od građanskog ostalo - mali broj stranaka i nevladinih organizacija.
Ni većina medija u takvoj zaglušujućoj grmljavini, u skladu sa interesima vlasnika, nije odoljela terciranju, svrstavanju i moralnim iskušenjima. Na udaru ta dva fomirana pola su se našle kolege koje su pokušavale da javnosti predoče širu sliku - da nije sve u svetinjama i identitetu, već da je nešto i u nekretninama i održavanju sirove vlasti. Da su, unošenjem nove teme u javni diskurs, namjere režima bile da ugrabi još četiri godine vlasti, a postoje i realni politički i ekonomski interesi dva bloka koja su se jedni drugima toliko puta našli. Sve to, kao paradigma nedržave i nedruštva. Duboka mržnja postajala je blaga emocija, u odnosu na ono što je izgledalo da se otima kontroli i vodi ka nepredvidljivim posljedicama.
I kao što su autori antičkih drama, kad bi pred kraj zapetljali do toga da se ne nazire epilog, uključivali “boga iz mašine” (deus ex machina), koji bi iznenadnim obrtom stvari postavio na svoje mjesto, tako je u loš i opasan crnogorski politički scenario stigao - COVID 19.
Opšte prestrojavanje u borbi protiv nezapamćene epidemije, promijenilo je za nekoliko dana i paradigmu i polove, bar na medijskoj sceni, gdje su se na istoj strani našli svi “tradicionalni mediji”, što će reći sve novine, televizijske stanice, i uglavnom na njih naslonjeni portali sa pretežnim informativnim sadržajem. Prve sedmice zdravstvene krize, uistinu, pokazale su da ovi mediji i sa smanjenim resursima, jer su morali da podijele smjene kako bi imali najmanje dvije beskontaktne grupe u slučaju zaraze, bez novca, jer su se oglašivači uglavnom povukli sa tržišta, imaju potencijala da se bore za kredibilno informisanje. Uz ličnu hrabrost i rizik rada na terenu, vodeći računa o vjerodostojnosti , koriste ne samo zvanične sagovornike i podatke, već i relevantne izvore širom svijeta.
Neki od njih su i profesionalno, uprkos uvijenim prijetnjama, nastavili da otvaraju i ona pitanja za koja je vlast tražila da joj se vjeruje na riječ. Dobar primjer je visoko podizanje teme nedovoljne zaštitne opreme za zdravstvene radnike na prvoj liniji fronta protiv zaraze, koje je otkrilo ozbiljne, čak skandalozne praznine u efikasnosti Ministarstva zdravlja. Kada je oprema počela da pristiže, sa adrese odakle je nekada baš ovim redakcijama prijećeno deratizacijom, od predsjednika Crne Gore stiglo je posredno priznanje: “Danas zaista svjedočimo tome da je zdravstveni sistem Crne Gore dobro opremljen i da su teme koje su dominirale u našoj javnosti prije samo sedam, osam dana, skinute sa dnevnog reda…”
Pitanje odgovornosti je ostalo medijima da istrajno podsjećaju na njega.
To je značajan signal koji bi uredništva trebalo stalno da imaju na umu, jer se život ne mjeri samo saopštenjima Instituta za javno zdravlje i bindžovanjem televizijskih programa. Početni nedostatak preispitivanja svih okolnosti i postupanja u vezi zaštite od zaraze, pa u sklopu toga i mogućih zloupotreba u stranačke svrhe, ekonomski, socijalni psihološki aspekti, iako sporo, u skladu sa kapacitetima, kao da se polako vraćaju pred gledaoce i čitaoce. Kao i teme izvan korone.
Uočljivo je i da su tradicionalni mediji više vremena u svom radu posvetili nametnutim etičkim izazovima, podrazumijevajući pod tim ono što teoretičari nazivaju sukobom dva moralno ispravna stava i da tu nije uvijek bilo jedinstvenih rješenja.
Odluka portala da uklone potpuno komentare, ili da ih zabrane ispod nekih sadržaja, odnosno uvedu prethodnu autorizaciju, idući tako i strože od Vladinog predloga novog zakona o medijima, dio je takvih razmišljanja.
Kada je Vlada objavila imena svih građana kojima je izrečena mjera samoizolacije, neki portali su bespogovorno to emitovali, prizivajući u pomoć javni interes i pravo javnosti da zna, dok su drugi kritikovali ovaj potez kao uvod u stigmatizaciju i eklatantno kršenje prava na privatnost, pogotovo kada je riječ o (potencijalno) oboljelima. Između ovih odluka, ostalo je nerazjašnjeno da li su uz imena 12 sati stajali i matični brojevi. Takvih slika stranica bilo je na društvenim mrežama, a u polemici Vlada - Vijesti koje su tvrdile da se to desilo, svako je ostao na svome. Drugi etički izazov bio je kada je iz Doma zdravlja Podgorica, izašao i postao viralan spisak zaraženih iz ovog grada. Uz pompu, svojstvenu ovdašnjem tužilaštvu i policiji, uhapšen je IT stručnjak koji je osumnjičen da je to učinio. Objavljeni su njegovi inicijali, ali i čista fotografija privođenja, tako da je ubrzo i porodica sama otkrila identitet. No, to spada u češće greške, a gotovo je i praksa, da se u većini slučajeva mediji utrkuju ko će prije objaviti ime i prezime, uprkos pretpostavci nevinosti. Ono što je promaklo svima bilo je ipak, da je pisanje medija o samom spisku kreiralo njegovu tražnju na društvenim mrežama i da je tako doprineseno da se povrijede prava oboljelih.
Kao studija slučaja, zanimljivo je i hapšenje mladića iz Bijelog Polja koji je na svoj nalog na društvenoj mreži, preuzeo vijest jednog tabloida i dva portala iz Srbije, o tome da je predsjednik Đukanović teško obolio od COVID 19 i da traži pomoć od francuskih i ruskih ljekara. Crnogorski mediji su odoljeli moralnom iskušenju, ako se pod tim, prema istim teoretičarima, smatra izbor ispravnog spram pogrešnog. Umjesto da se bave demantovanjem i istovremenim kreiranjem tražnje te vijesti, ignorisale su je do popodne, kada su izvijestili o posjeti Đukanovića uživo iz izolovanih Tuzi. Na ovom mjestu se, međutim, otvara pitanje, koje nije još zaokupilo pažnju novinara: zbog čega organi gonjenja nijesu pokrenuli postupak i protiv tabloida koji se prodaje u Crnoj Gori i zašto nijesu tražili intervenciju srpskih kolega da preduzmu mjere protiv uredništva portal, kako to uredno pretjerujući rade na domaćim adresama.
Jedna od etičkih dilema, zbog koje sumnjam da je Agencija za elektronske medije, kao regulator, u dubokoj samoizolaciji, jeste i to kako se, uz neprestano upozoravanje o striktnoj socijalnoj distanci, toleriše svakodnevno emitovanje rijalitija “Parovi” i “Zadruga”. Vrijednosni sistem kreatora ovih emisija, kao komplimet prihvata to što su učesnici “na gomili”.
Moralnom iskušenju definitivno nije odolio i Javni servis kada je, u ime povećanja gledanosti, dozvolio da se jedna emisija ispunjena vijestima sa svih meridijana, pretvori u štab za razvijanje teorija zavjere. Kakve god ograde novinara bile, nedovoljne su, pa je to čak uočio i poslovično nesenzibilni savjet RTCG, ali uredništvo nije, a AEM-a nigdje.
Rano je, u svakom slučaju, za konačne zaključke o tome kako su mediji rješavali dileme i kako će izgledati vrijeme poslije korone. Na kojim osnovama će biti uspostavljena nova normalnost, kada mnogi prestanu da peru ruke.
Bilo bi dobro da se započete norme unaprijede, prije svega u provjeravanju i dokumentovanju činjenica i razobličavanju fejk njuza i post istine. Dakle - istraži, provjeri, dokumentuj, napiši, objavi. Prikladno je, na ovom mjestu, pohvaliti portal raskrinkavanje.me i pionirske pokušaje mladih novinara na portalu UNICEF-a. Ali, bilo bi poželjno da dugoročni proizod ove krize bude uspostavljanje radnog mjesta fact-checker-a u svakoj redakciji koja drži do kredibiliteta, kako je to već duže na Zapadu, a i u nekim istraživačkim redakcijama na Balkanu.
Nove prilike jesu vidljivo promijenile ponašanje tradicionalnih medija. Ali, da li će ovo ponašanje uticati da se, dan poslije, promijene prilike. Za pretjerani optimizam još nema mjesta. Kako se broj zaraženih povremeno smanjuje i stabilizuje ispod dvocifrenog, sve je primjetnije da polarizovane političke strane, zauzimaju niski start.
Šta ako nas duži period, opet, niko ili ništa ne napadne? Za medije koji drže do integriteta, možda je najbolje da i tada imaju na umu savjet iz višedecenijske prakse u Crnoj Gori. Ako te u polarizovanom društvu napada samo jedna strana, valja ti da se preispitaš. Ako te napadaju obje, to je u redu. Ako te svi hvale, na samoj si litici. Ako te Vlada hvali - koooči!
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD. Stavovi izrečeni u ovom tekstu nužno ne odražavaju stavove donatora
Bonus video:
