Petak, 24. april
Tako mi boga i Taliha crnogorskoga, ovi zadrugari sa Pinka drastično su avizaniji od crnogorske vlasti. Ne bih li izbjegla koronu i politiku, upadoh u neku kviz-diskusiju o jezičkim nedoumicama. Neprilagođenu nivou zadrugarske pameti, tako bar pomislih u prvi mah. Kako nazvati osobu koja stalno ponavlja istu grešku i pritom svaki put očekuje pozitivan ishod? Budala, pogodila je kao iz topa jedna od vlasnica silikonskog skladišta u vlastitom tijelu... Kako visoki činovnici crnogorske policije i najviši iz tužilaštva stoje sa silikonima, ne mogu da pogodim. Ako su im skloni, osnovano sumnjam da su ih ugradili na pogrešno mjesto. Da je njihova pamet u svađi sa zdravim razumom, shvatila sam čim sam promijenila kanal. Mitropolit Amfilohije pozvan je na saslušanje, ovoga puta ne zbog praznične liturgije nego zbog opijela. Odbio je da ode i iskreno se nadam da neće popuštiti. Nije mi uopšte bitno da li stvarno "ima svoje obaveze" ili samo protestuje. Važnije je da konačno jednom odbije ponudu "koja se ne odbija", i prestane da saučestvuje u predizbornim performansima režima. Zato što ih je bilo preko svake mjere od '90. do danas. Ali i zbog toga što su neki drugi zakoni na njegovoj strani. Prvo, Ustav garantuje "slobodu u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova". Drugo, mitropolitovo radno mjesto nije samo u Cetinjskom manastiru nego i na groblju. Treće, nije on pozivao na okupljanje nego je pozvan da ispuni radnu obavezu. A nijedan poslodavac, pa ni bog, ne bi tolerisao njeno odbijanje. Naravno da problem nije na zakonskoj nego depeesovskoj strani. Korona je ukinula litije, a na izbore se nema sučim ako stane proizvodnja strašila za montenegrinske birače.
Subota, 25. april
Neće utjerati gomilu glasova, ali hoće pomoći da bar neko vrijeme na okupu zadrži gomilu montenegrinskih patriota i odluka Predsjednika da, zajedno sa glavnim gradom, bude pokrovitelj izložbe radova Kane Radević na Venecijanskom bijenalu. Izložiće, naravno, samo "privatnu arhivsku građu koja je do sada bila nedostupna javnosti". Zato što je ova koja je dostupna već decenijama toliko, pod istim pokroviteljstvom, urnisana da više nije za gledanje. Kako se to Predsjednik "oduvijek divio djelima Kane Radević", a da čak ni ona to nije primijetila. Naprotiv, i u PEN-u i svim domaćim i međunarodnim organizacijama borila se protiv njegove politike. Ništa lično, samo je uzvraćala na rat protiv svega što je crnogorsko. Nakon njegovog navodnog zaokreta ka Crnoj Gori, uslijedile su katastrofalne posljedice po njena djela. Gotovo sve što je Kana Radević ostavila Crnoj Gori žrtvovano je zbog njegovih omiljenih investitora. Sjeća li se još ko kako je njen Poslovni centar blistao dok ga tajkuni, sa sve papirima države, nijesu ogradili sa sve četiri strane. Nije im se ta osveta Kani učinila dovoljno efikasnom, pa su Vektri dodata i dva nelegalna sprata. Kad je u privatne ruke došao i njen hotel Podgorica, gradom je kružila anegdota kako je prva naredba novog vlasnika bila da mu se "oni bubulji maknu s očiju". Ubijanje tog najljepšeg spoja prirode i arhitekture započeto je desetak dana nakon zatvaranja jednog davnog Bijenala na kojem je predstavljen upravo - hotel Podgorica. Državnoj sviti ni u Veneciji nije pošlo za rukom da razumije vrijednost njegove ljepote zato što je kolektivno - pošla u šoping. Nakon deset dana divljenja znamenitostima butika, jedva su uspjeli da je okupe i utrpaju u avion... Gadljiva je bila Predsjednikova vlast i na Kanine spomenike antifašistima. Spomen-obilježje u čast 72 poginula borca izbačeno je iz kruga Duvanskog kombinata, a spomen-kompleks na Barutani prepušten zubu vremena... Zločini protiv djela crnogorske umjetnice koja je proslavila Crnu Goru krunisani su izgradnjom čudovišta pored hotela Podgorica. Slike tog zastiđa, logično, neće biti izložene u Veneciji. A trebalo bi. Trebalo bi, baš povodom 20. godišnjice smrti Kane Radević i baš na Bijenalu, predstaviti i knjigu Andrije Markuša o ubijanju njenih djela. Trebalo bi i na ulazu u crnogorski paviljon okačiti transparent veći od onog nebodera. I na njemu napisati samo - Oprosti, Kana, ali posa' je posa'...
Nedjelja, 26. april
Oproštaj ću, i to pod hitno, morati da tražim i ja, ali od Aca Lukasa. Dobro, nijesam ga blatila u kolumnama, ali usmeno jesam lajala svašta. Ispade ovoga puta zdravo zalutati na Pink i gledati kako maleni muzičar ukopava gromadu od prof. dr Nestorovića i nešto slabije razvijenog prof. dr političara kojem zaboravih i ime i prezime. Tema je bilo ratovanje protiv kovida19, ali su njih dvojica ničim izazvani skoro pola emisije proveli u ofanzivi na Hrvate. Kako je Lukas mogao da gostuje kod njih, oni ne priznaju genocid u Jasenovcu?... Pa šta, ne priznajemo ni mi onaj u Srebrenici, a oni pjevaju kod nas. Ali, Hrvatima je heroj Tompson koji pjesmama veliča ustaše?... Jeste, što ćemo sad s tim, i meni Srbi aplaudiraju kad god krenem s nekom četničkom. Pobogu, kad je prenošena utakmica Hrvatska-Engleska, svi smo navijali za Engleze, jesi li zaboravio da su Hrvati ubijali Srbe?... Nisam, i nema većeg patriote od mene iako sam navijao za njihov tim, poznajem te momke, nijesu ustaše. A što se tiče državne krivice, najveći zločin protiv Srbije, bombardovanje '99, predvodila je Velika Britanija, pa ste joj vi kao velike patriote to oprostili... Ali, problem je što moramo da živimo s Hrvatima?... Ne, problem je što vi morate, a ja to želim. I što stalno iskopavate Jasenovac i Srebrenicu. Tako možemo samo u novi pokolj, a ja hoću da živim i da pjevam...
Ponedjeljak, 27. april
Predsjednik Milo Đukanović započeo je predizbornu kampanju. Iz rodnog Nikšića, što je sasvim prikladno. Datum baš i ne sluti na dobro, bila je to 28. godišnjica formiranja tzv. SRJ. Nadam se samo da epilog neće biti isti. Ne mislim, naravno, na izbore. Nego na državu, ne bi bilo dobro da se i ona, po uzoru na prethodnu, raspadne na tri dijela... Ta zloslutna simbolika ostala je u sjenci aplauza medicinara. Kako su mogli, gore portali i fejsbuci, njegova partija ne dozvoljava povećanje plata, zbog njega su ljekari poniženi a zdravstvo propalo... Toliku količinu licemjerstva odavno nijesam vidjela na društvenim mrežama. Aplaudirale su mu hiljade iz Željezare i Rudnika uglja dok ih je preprodavao, iz Elastika i Titeksa dok ih je gasio, iz bolnica i škola dok su priključivane na respiratore, iz Jugooceanije dok ju je potapao... Iskreno, otkad pamtim Mila Đukanovića, nikad ga nigdje nije dočekalo tako malo ljudi. I još iskrenije, ne dao bog da brzih dana krene na državni univerzitet, aplauz intelektualne elite odjekivao bi do Mareze...
Utorak, 28. april
Propuštih Reflektor, na brzinu sam primijetila samo otvaranje kafića i frizerskih salona, ali ne i da neće biti gostiju iz vlasti. Šteta, ali još mi je bilo u glavi ono bezočno sprdanje s poslušnošću građana. Očekivala sam da će ovoga puta poslati neku nadobudnu budalu da nas ubjeđuje kako kafa može i kroz masku, a šišanje preko vizira.
Srijeda, 29. april
Gledam premijerski sat i divim se entuzijazmu opozicionih poslanika. I dalje se nadaju kako će im kad-tad premijer otkriti kakvu tajnu, iako je polovinu radnog staža proveo na čelu Službe. - Ne mogu da dajem podatke o stanovima koje je funkcionerima davala Vlada na čijem čelu nijesam bio - tako je nekako odgovorio. Uz osmijeh, naravno, zna on dobro da može ali neće. Nije sklon riziku da se dodatno zamjeri šefu iz sjenke, već ga je previše zasjenio u borbi protiv korone. Naravno da ne samo može nego i mora - ne samo poslaniku nego bilo kom građaninu - da učini dostupnim svaki dokument svake Vlade. Zato što nije neki Neđo pitao nekog Duška kome je neki Milo dao stan, nego poslanik pita Vladu kome je poklonjen novac onih koje predstavlja u parlamentu.
Četvrtak, 30. april
Potpuno sam promašila s onim uzdanjem u mitropolita Amfilohija na početku kolumne. - Što se mene tiče neka izvole da hapse, moj prethodnik Joanikije ubijen je sa sveštenstvom, a mitropolit Arsenije odležao šest godina u zatvoru - žestok je bio prošlog petka. I samo šest dana kasnije žestoko - popuštio. Još samo da popušti i tužilaštvo, svima će biti jasna pozadina predizbornog performansa. I ishod izbora, kad god da budu održani...
Bonus video:
