Moram priznati da se uvijek posebno osjećam kad se u izdanju Vijesti pojavi neka zaista vrijedna knjiga. Svi mi koji se u Vijestima bavimo knjigama ostaćemo zauvijek zarobljenici onog čudesnog osjećaja koji je svojevremeno generirala sama ideja o knjigama i edicija, prva od mnogih, nazvana “XX vijek”.
Tekuća stvarnost, naravno, donosi kudikamo manje zanosne momente.
Aktuelni šou jednog ratnog huškača govori nam da se ovih dana pored otvaranja kafića i kladionica, “otvaraju” i političari. Gotovo da je ljekovito djelovalo ovo vrijeme bez ovakvih budalaština na javnoj sceni. Vojvoda odlazi u tako opasne registre, da, najednom, oni koji sistematski nanose štetu ovom društvu, djeluju kao ozbiljni i uzoriti političari. Takvu uslugu im niko drugi ne bi ovako svesrdno učinio. Čovjek ne shvata da je vrijeme njegove uniforme i njegovog oružja davno prošlo. Traži prijem kod Vučića, u čijem kabinetu već ima status “vrtnog patuljka”, i to omiljenog. Vučić se odmah obratio Putinu, tek da bude jasno da i Vladimir Vladimirovič ima svoje “vrtne patuljke”.
Veliki su izazovi pred istoričarima uvijek, a ovdje to, zahvaljujući ovakvim i sličnima, valjda važi - dvostruko.
Dok gledamo diletante kako “prave” istoriju, valja imati na umu da je crnogorska istorija puna onih koji su bili spremni da CG zapale kao šibicu. Sigurno bi nam ljepše izgledala današnja stvarnost da je naša istorija prevashodno priča o mudracima koji su otkrivali nove granice. Ali nije. Čak bi se moglo reći da u većini slučajeva diljem Evrope, istorija to - nije. Istorija pamti velike zaokrete, a čovjeku život obilježavaju i dobro ih pamti - sva pogrešna skretanja… Zato se nije lako “usaglasiti” sa istorijom. Njoj ne pripadaju naše emocije i zanosi, samo činovi. I posljedice činjenja. Ali, izgleda, da mi u CG ne možemo bez emocija čak ni čitati istoriju.
Ova monumentalna knjiga akademika Šerba Rastodera i Novaka Adžića obuhva period tranzicionog redefinisanja Crne Gore. A to je vjerovatno najvažnija i najdalekosežnija mini epoha u golemoj crnogorskoj istoriji.
Priroda i pomaci koje je donijela ta epoha, objašnjavaju i zašto je tako živa i žilava utvara tzv. “tradicionalne Crne Gore”. Jer, kraj jednog svijeta obično prati histerija fantazama o navodnoj veličini i čistoti toga svijeta. Koji, naravno, u takvom obliku, nikada nije postojao. Služenje (takvoj) tradiciji je uranjanje u maštarije. Sljedstveno tome i jedna vrsta samoobmanjivanja.
Ovakve knjige su ljekovite upravo protiv boljke samoobmanjivanja. Današnji čitalac će imati ekskluzivnu priliku da malo bolje pogleda u svojevrsnu knijgu - ogledalo. Sa osjećajem da je i sam - makar dijelom, savremenik događaja o kojima knjiga govori. Tako da će vam ova knjiga biti i više nego idealan sagovornik za dijalog o gotovo tri decenije vašega postojanja… Jedna od temeljnih zagonetki moderne crnogorske istorije, ali i činjenica koja nam je svima snažno oblikovala živote proteklih decenija, je u sljedećem. Oni koji su (pučistički) okončali najbolji period modernizacije Crne Gore (1945 - 1989), dijelom su isti oni koji će kasnije biti predvodnici povratka Crne Gore baš na taj put. Nije istorija jednostavna pjesma, neki stihovi umiju da iznenade, kao kod najboljih pjesnika… Ova knjiga daje pravu genezu i razloge za nju a povodom transformacije, ne samo pojedinih političara, već i cijelog društva.
Možda je ta situacija zaslužna i za stanovitu polarizaciju u savremenoj istoriografiji crnogorskoj, ali to je tema za neke druge priče, iako je sasvim preciznu sliku dao jedan od recenzenata prvoga toma, profesor Ilija Vujošević, u tekstu koji možete čitati u ovom broju Arta.
Autori su dobro odabrali međaše za cjelovitu priču o jednoj epohi. A što istorija može biti više - nego istinita slika jednoga vremena. Sve drugo i nije istorija, već pričina priča...
Bonus video:
