Serija eksplicitnih primjera građanskog pokajanja PENETRIRA oklop trodecenijskog vlastohleplja DPS-a, brižljivo izgrađenog na endemskoj korupciji i oholosti. Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića počela je da se kruni na svojoj periferiji. Taj proces je izuzetno znakovit, važan i nezaustavljiv.
Od svojih prapočetaka, ranih 90-ih, projekat nazvan “DPS” kojeg su osmislili i vodili pragmatični aparatčici komunističkog sistema koji je već bio na zalasku, razvijao se na agendi da se što širi segmenti populacije uvežu u splet interesno-koruptivne samodovoljnosti. Strukturno, on je bujao u geometriji piramide, ali se na različitim nivoima delanja u procesu izgradnje konstrukcije stepen predanosti i učinkovitosti podržavalaca projekta drugojačije vrednovao.
Sistem evaluacije i kvantifikovanja doprinosa na svakom od pojedinačnih nivoa strukture gore navedenog subjekta, eksplicitno je utvrđen modeliranjem ugovora o uortačenju.
Oni na nižim nivoima djelovanja, tzv. PERIFERIJA, ovim ugovorom dobili su tragove beneficija, isprazna obećanja kako će napredovati u fazama projekta, tapšanje po ramenu od strane mangupa na višim nivoima piramide, i to najčešće u periodima zgusnutih izbornih aktivnosti.
Običnim ljudima sa lokala servirala se priča o izgradnji građanske Crne Gore, međusobnom pomirenju i izgradnji društva blagostanja u maloj državi koja izlazi na more.
Prodaja šarene laže u režiji samog vrha DPS-a, lukavo i prevarno nazvane Evropska Crna Gora, odvijala se iz ciklusa u ciklus izbora, pri čemu su baš obodni nivoi piramidalne sheme, katkad beskompromisno i bestidno, odrađivali delegirani im posao uoči i tokom samih izbornih dana, često na zaprepašćenje svojih prijatelja, rođaka, sugrađana. Po završetku izbora karavan je odlazio iz svakog grada naše jedine Crne Gore, bezobzirno, poput oluje, ostavljajući za sobom duhovnu pustoš i ruševine predano zidanih građanskih veza u lokalnoj zajednici. Izmanipulisani agitatori morali su da, radi sitnih beneficija, odborničkih donacija, par namješteničkih funkcija, gložeći se međusobno do iznemoglosti, shodno klauzulama ugovora o uortačenju, žive pored svojih rođaka, prijatelja, čudesno slijepi za njihove svakodnevne probleme.
Oni na višim nivoima piramide, naročito oni na visinama dovoljno bliskim vrhu, dakako saglasno ugovoru o uortačenju, dijelili su jasnije kvote beneficija, referišući onima u nivoima iznad sebe kako je baš njihov doprinos izbornim pobjedama bio presudan i kako su neštedimice darivali sebe u zamjenu za manje ili više ozbiljnu sinekuru, kredit za provjeru stambene adaptibilnosti na veće kvadrature, stan, stan veći od onih sa nivoa ispod, više takvih stanova i tako dalje i sve bahatije kako se krećemo ka vrhu piramide, gdje je i raspodjela plijena, po samom nacrtu ugovora o uortačenju, ekstremno nesrazmjerna.
Elem, kako to obično biva, stvarnost porođena nesrazmjerom raspodjele plijena, po prirodi stvari, poteći će u dva karakteristična toka:
1. Tok na višim nivoima nameće fazu nezaustavljivog sljepila koje guta mogućnosti sagledavanja realnosti, donosi prezir prema svakom onom koji ne želi u piramidu, te najopasnije od svega nalaže opasan osjećaj supremacije prema svakom i prema svemu;
2. Tok na nižim nivoima sasvim logično obija se o stjenovitu obalu realnog života. Običan čovjek, pripadnik strukture primoran je na lično otrežnjenje, doveden u ozbiljan dijalog sa svojom savješću. Otuda i realno ohrabren i spreman da stvari naziva pravim imenom, ali i značajno svjedoči o gabaritu prevara podastiranih projektima DPS-a, spreman i odlučan na bijeg.
Sasvim je logično da se najprije na periferiji piramide pojavljuju ljudi iz kojih, kako će sami reći, progovara savjest, te da osjećaju snažan poriv da zajednici u kojoj žive pošalju jasnu poruku da ne dozvoli da bude zavedena. Stoga je postupak odbornika Radoša Raičevića iz Berana izuzetno znakovit.
Sljedstveno svemu pobrojanom, upravo sa periferije pristižu i prvi zahtjevi za formalizovanje disolucionih kontrakata, tj. ugovora o razortačenju. Procesi su nepovratno krenuli sa oboda ka unutrašnjosti i spratovima piramide, jer su zalozi iskrenosti i pritisak savjesti značajno prisutniji na periferiji.
Razgradnja DPS-a Mila Đukanovića dešava se pred našim očima i značajno intenzivnije nego što izgleda.
Ipak je to na koncu i prirodno.
Autor je saradnik Društva za istraživanje politike
Bonus video:
