Kad sam 1990. prvi put prekršila vlastito pravilo da novinarska i partijska knjižica ne idu zajedno, nijesam imala nikakvih problema sa savješću.
Ne zbog toga što su društvene norme tokom prethodnih 45 godina to ne samo dozvoljavale, već i zahtijevale.
Nego zato što je bilo očigledno da Crna Gora srlja u rat protiv susjeda. I da je javna podrška antiratnim partijama moralna obaveza svakog mislećeg bića.
Kad je domovina dovedena do ambisa ili si protiv, ili za. Trećeg izbora nema.
Za svaki slučaj, još u to doba prelomila sam da će mi članska karta LSCG biti ne samo prva, nego i posljednja.
Ipak, ni poslije gašenja te partije, nijesam mijenjala naviku da prije izlaska na biralište javno saopštavam svoj izbor.
Crna Gora je opet - ili i dalje, kako ko vidi - pred ambisom. Samo što ovoga puta crnogorska vojska ne ide u napad na komšije. Nego demokratski izabrana hunta kreće u rat protiv podanika koji neće u njen stroj.
***
Od referenduma, ali ne zbog njega, na izbore sam izlazila sa sve manje nade.
Nije tome uzrok neko naročito razočarenje u opozicione lidere, većina je toliko dugo vodila gubitničke projekte da se u njih više ne uzdaju ni partijski aktivisti.
Nade je svaki put bilo sve manje zbog niske političke svijesti i još niže lične savjesti građana koji su se, ubrzanim tempom, od birača pretvarali u glasače.
Neki su to učinili potcjenjujući svoju moć i zanemarujući svoju odgovornost kao pojedinca, neki precjenjujući svoje partije i lidere, zanemarujući njihovu odgovornost za pogrešne odluke.
Redovna postizborna patetika ožalošćenih učesnika uvijek me podsjećala na antologijsku izjavu nezaboravne predsjednice LSCG-a kako "ovde treba promeniti narod".
***
Pri bukvalnom tumačenju, ta nespretna konstrukcija izazivala je samo sprdnju.
Sad mi se čini da sam je i sama pogrešno pročitala. Naravno da "promena naroda" nije podrazumijevala iseljavanje zbog etničke ili kakve druge "nepodobnosti". Nego promjenu ponašanja stanovnika Crne Gore pod uticajem njenih najumnijih izdanaka.
Nije da ih nije imala, zato je moralna obaveza intelektualne elite bila da utiče na političko i svako drugo sazrijevane društva.
Ali, to se nije dogodilo. Na stranu pravde, jednakosti i slobode za sve, dakle antiratnu, stao je najmanji dio te elite. Veći dio podržao je naopaki naum režima, a najveći je - ćutao.
Ćuti i danas. Uglavnom zbog toga što su ovdje samo rijetki spremni da komfor kabineta, i to zbog opšteg a ne svog dobra, zamijene ulaskom u politički brlog današnje javne scene.
Drugi razlog moglo bi biti nepovjerenje druge strane. Nažalost, i tu se pokazuje jedan od crnogorskih paradoksa.
U rigidnom komunizmu, većina je tražila uzore u boljima od sebe.
Danas, pri koliko-toliko slobodnijem izboru, većina za uzore uzima gore od sebe. Ili, u najboljem slučaju, slične sebi.
***
Nažalost, od 2006. do prošle subote nijedna partija nije se potrudila da oko sebe okupi najbolje, a da prethodni uslov za to okupljanje ne bude članska karta i bespogovorno slijeđenje partijskih stavova, a naročito lidera.
Zato sam se iskreno obradovala objavljivanju liste/platforme/manifesta Crno na bijelo. I nijesam iznenađena što je to uradila upravo URA.
Uprkos tome što je njena prethodna ideja, koju sam podržala uoči ovih avgustovskih izbora, ali i sama pokretala uoči svih od referenduma naovamo, bila ona o bojkotu.
Nažalost, opoziciona priča o neizlasku na izbore, inače potpuno nesinhronizovana, postala je i sasvim besmislena čim su dvije najjače grupacije prije mjesec i više najavile - izbornu pobjedu.
Pri takvom stanju stvari, URA je - nadam se na vrijeme - shvatila da bi dalje pozivanje na bojkot moglo imati samo jednu, i to katastrofalnu, posljedicu. Drastično smanjenje podrške građanskoj ideji, koje bi dovelo u pitanje ne samo opstanak ionako nejakih građanskih partija, nego i države Crne Gore koja se samo nekim čudom još drži ucijelo.
***
Najozbiljnija prijetnja opstanku države bila je i ostala tzv. državotvorna vlast. Zato što je država još od 2006. samo njena.
I zbog toga što je apsolutno ne zanima sudbina polovine državljana koji se protive toj nakaradnoj vlasti.
Od političkih uzroka takvog stanja gora može biti samo njihova, uslovno rečeno geografska, posljedica. Toliko očigledna, da se više ne može prikrivati ni mnogo većim barjacima od onih koji su se nedavno vijorili.
Zato iskreno strahujem da će mlađarija, na nekoj od skorašnjih proslava Trinaestog jula kao Dana državnosti, moći da kliče samo - E viva Katunska nahija!
I dva-tri Brda, eventualno...
***
Taj strah je prvi razlog da podržim Crno na bijelo.
Zbog tog pogleda dalje od sjutra, zbog težnje da živimo zajedno a ne jedni pored drugih, a naročito zbog spajanja različitih političkih, profesionalnih, nacionalnih i ličnih biografija - na čijoj navodnoj nespojivosti režim insistira i opstaje već trideset godina.
Pet principa ove platforme - vladavina prava i borba protiv korupcije, zatim ekonomske, zdravstvene i obrazovne reforme, kao i zaštita životne sredine - jedina su brana raspadu države.
Ti principi su jedini čuvari crnogorskog identiteta. I srpskog i bošnjačkog i albanskog i svih zajedno.
Pojedinačno jačanje, i to redosljedom koji režim mijenja u skladu sa opasnošću koja prijeti njegovoj moći i novcu, samo prikriva suštinske uzroke naše propasti.
URA je na to odavno upozoravala, sad kad je zajedno sa CIVIS-om nadam se da će je bolje čuti.
Nepristajanje na šovinističku farsu vlasti, prvi je korak da svako od nas učini nešto za sebe i za druge.
***
Kad su prije tri decenije liberali, monitorovci i esdepeovci upozoravali na podvaljivanje nacionalnim podjelama, mnogi ih nijesu čuli.
Neki nijesu htjeli, a neki objektivno nijesu mogli. Imali smo samo dva medija, oba posvećena širenju laži i mržnje. I tri-četiri taman takva iz susjedstva...
Danas je istina svima pred očima, na TV-u i laptopu, na ulici i u prodavnici, u školi i bolnici.
Tu surovu istinu proizvela je vlast, a ne opozicija. Zato prodimim kad god čujem ne bih ja za njih, ali nemam za koga, svi su isti...
Nijesu isti i nepristajanje na tu podvalu drugi je korak da svako od nas učini nešto za sebe i za druge.
***
Treći korak podrazumijeva da se ne dočeka na nož svaka nova politička ponuda.
Ako se na istoj listi nađu doskorašnji aktivisti za ulazak u NATO i njegovi protivnici, nekadašnji independisti i unionisti, vjernici i ateisti, poštovaoci ćirilice i latinice - onda je potpuno nevažno da li se radi o predizbornoj za parlament, postizbornoj za vladu ili prosto o platformi za okupljanje koju nude jedna partija i jedno udruženje građana.
Važno je da je riječ o listi nepristajanja da svi skončamo u živom depesovskom blatu. To što smo se 30 godina batrgali u njemu, ne znači da smo i živjeli.
Što se mene tiče, život je u onom zelenom dijelu programa za koji sam počela da se borim još početkom osamdesetih. Kad je većina političara, građana, a bogme i novinara, jedva uspijevala da razlikuje ekologiju od etnologije.
Zato je sad, kad je URA dobila podršku Zelenih Evrope, a zaštita životne sredine ostala jedan od rijetkih razloga zbog kojih Evropska unija treba da opstane, glas za stvarnu ekološku državu četvrti korak kojim se može učiniti nešto za sebe i za druge.
***
Da će URA, CIVIS i svi potpisnici izazvati nezadovoljstvo kod podanika režima, znala sam i prije nego što je Crno na bijelo dospjelo u javnost. Zato što su u startu odbili da nasjednu prevarnoj mantri sa kojom režim ovoga ljeta ide u kampanju.
Nema diskusije o izdajnicima države i podmetačima klipova u točkove anti-kovid revolucije.
Na dnevnom redu do 30. avgusta može biti samo jedna tačka - učinak vlasti. Za četiri godine ili za tri decenije svejedno, ocjena je ista.
Stoga su me stvarno iznenadile sumnje dijela građanskih aktivista, nakon što su potpisi ispod Crno na bijelo postali javni.
Većina imena odavno je poznata, neka samo zbog profesije, neka i zbog dodatnog aktivizma. Zajednička akcija tražena je na svim građanskim protestima.
Čemu sad sumnjičenje unaprijed, kad je ova lista dobar putokaz kako ispuniti bar jedan od zahtjeva iz Sporazuma o budućnosti.
I to možda najvažniji, da trećinu Vlade - bila prelazna ili ne - moraju činiti nestranačke ličnosti i aktivisti civilnog sektora...
***
Uostalom, nije ovo jedina platforma. Ostatak opozicione ponude je već na stolu i relativno pravilno raspoređen...
Razumijem, naravno, da je u ovako zapuštenom društvu mnogima i dalje teško da Crno na bijelo vide kako je sloboda pojedinca preduslov slobode naroda i država.
Ali nemam razumijevanja za one koji ne razumiju da obrnutim redosljedom, koji odgovara samo režimu, možemo samo da održavamo ovo u čemu živimo već tri decenije.
***
- Kad nešto počne naopako onda se to ne može završiti nikako drugačije nego naopako, to jest nikako se ne završava nego tako naopako traje - zaboravih ime autora.
Izvorno, ova poruka nije predizborna. Ali, možda nekome posluži da prelomi 30. avgusta...
P. S. Što je sve onom podužom spot-čestitkom htjela da nam poruči američka ambasada povodom Dana državnosti, nijesam sigurna. Zapamtila sam dobro samo posljednju rečenicu: "Crna Goro, dijelimo tvoj osjećaj slobode!"... Hvala, nije trebalo, mnogo bismo se slobodnije osjećali kad nam više ne biste odmagali da i mi dijelimo osjećaj slobode američkih građana...
Bonus video:
