Ofanzivom u Siriji turski predsjednik Erdogan pretvara se da ratuje protiv terorizma. Njegov pravi cilj je da svoj društveni model proširi i u kurdskim oblastima Nije bilo baš tako predavno kad su Tursku mnogi slavili kao model spojivosti islama i demokratije. Kao kandidat za članstvo u Evropsku uniju ona je navodno bila neotuđivi dio evropskih ambicija u vođenju svjetske politike. A kad na kraju Bliski istok ozdravi u duhu Turske, onda će i arapski svijet moći da se demokratizuje, govorilo se često.
Od tada se puno toga izdešavalo. Ko još predsjedničku demokraturu Redžepa T. Erdogana označava kao primjer za Bliski istok ili za bilo šta drugo? Privlačna sila, koja je još do prije neku godinu iz Turske isijavala ka mnogim Arapima žednim promena, skoro je u potpunosti iščilila. Turska trenutno u Siriji čak pokušava da svoj autokratski sistem i izveze.
Turska invazija na većinom Kurdima naseljeni kanton Afrin na sjeverozapadu Sirije ne treba, naime, samo da okonča eksperiment regionalne autonomije sirijskih Kurda, nego treba da bude zamijenjena Erdoganovim društvenim modelom. Jer, na turskim tenkovima u Siriju stižu i Erdoganove ideje.
Društveno-politički model tri kurdska kantona u Siriji, koji je osobito u Afrinu bio djelimično i ostvaren, skoro je u potpunosti dijametralno suprotan svim predstavama izgradnje društva koje Erdogan zastupa. To važi kako za kurdsko regulisanje kvota zastupljenosti žena u javnom životu, tako i za izrazitu decentralizaciju i lokalnu samoupravu. Ili za potčinjenu ulogu, koja je odobrena u islamu. Svega toga u turski „očišćenom“ Afrinu više neće moći da bude.
Da se ne bismo pogrešno razumjeli: kurdske stranke Partija demokratske unije i Jedinice narodne zaštite, koje politički i vojno kontrolišu Afrin od 2012, takođe nisu demokratska nevinašca. Da su prelaženja iz teroristički aktivne PKK u Turskoj u Jedinice narodne zaštite u Siriji fluidna, njihove vođe nisu nikad mogle vjerodostojno da demantuju. I u Afrinu, kao i u oba istočnija kurdska kantona, opozicionari bivaju izopšteni, s vremena na vrijeme hapšeni ili prisiljavani na egzil. Čak je dolazilo i do slučajeva mučenja i dubioznih „samoubistava“ po zatvorima. Organizacija za ljudska prava Hjuman rajts voč (HRW) je takve slučajeve dokumentovala već 2014. Tako je dokazano da su Jedinice narodne zaštite slale maloljetne momke i djevojke u borbe, te nasilno razbijale politička okupljanja svojih protivnika.
Ali, organizacija HRW je takođe pojasnila da je kurdska vlast na sjeveru Sirije manje zlo u poređenju sa sistematskim grozotama na područjima pod kontrolom terorističkih bandi tzv. „Islamske države“ ili sirijskog dikatora Bašara al Asada. Kurdska zastranjivanja su bar bila „kudikamo manje užasna i opsežna“ od zločina njihovih protivnika, konstatovao je prije četiri godine HRW. Da su izvjestioci ove organizacije za ljudska prava u kurdskim kantonima mogli bez najave da posjećuju zatvore, da bez nadzornika razgovaraju sa zatočenicima ili da se sastaju sa opozicionarima, bilo bi indicija za uporedo bolju situaciju, isto kao i za službene reakcije na optužbe.
Skoro pa uvijek zločinački sistemi negiraju svoj prezir prema ljudima i tvrde da je kod njih sve u najboljem redu a da kritičari lažu. To je bilo, a i dalje je, drugačije kod rukovostva Kurda u Siriji. Ono je već više puta priznavalo zloupotrebe i obećavalo poboljšanja - što je u prvom planu samo semantička, ali ipak bitna, razlika u odnosu na režime koji lijevom rukom uništavaju ljude dok istovremeno polažu desnicu na srce, sve se kunući u nevinost.
U poređenju sa stanjem ljudskih prava u Hesenu ili Danskoj, situacija u Afrinu je loša. U poređenju sa sirijskim područjima pod Asadovom ili kontrolom islamističkih hordi, je pak tako dobra da je čak više hiljada Arapa izbjeglo u Afrin i tamo našlo zaštitu. Tačno je da je opozicija Partiji demokratske unije u Afrinu, kao i u ostala dva većinom kurdska kantona, ugrožena, ali - ona ipak postoji, a ako jednog dana tamo budu organizovani izbori, moći će da učestvuje na njima. Čega u Siriji inače nema.
Ako bude po volji Ankare, toga više neće biti ni u sirijskom dijelu Kurdistana. Turska vojska, naime, ne treba samo da protjera kurdske pobunjenike iz Afrina i ostalih predjela sjevera Sirije. Osvajanjem treba da budu uništeni i svi izdanci lokalne samouprave koji su se razvili u Afrinu i oba druga kurdska kantona od kad se iz njih, u ljeto 2012, najvećim dijelom povukao Asadov režim. Kao i u Turskoj, Kurdi u Siriji treba da budu državljani druge klase i da ih trpe ukoliko se odreknu svog kurdskog identiteta.
Regionalnu samoupravu Turska ni u kom slučaju ne želi da dozvoli sirijskim Kurdima. To nije spekulacija već je dokazano u već godinama dokumentovanim izjavama vodećih turskih političara. Za njih nisu teroristi samo oni Kurdi koji bacaju ili postavljaju bombe, nego i oni koji u svojim provincijama sami žele da odlučuju o praznicima, radnom vremenu prodavnica i visini plaćanja globe za otpadne vode, a svoju djecu da školuju na kurdskom.
I stoga je Erdogan svojoj armiji komandovao marš na Afrin. Zvanično se u Ankari tvrdi da je riječ samo o borbi protiv terorista. Ali umjesto toga će Turska, svojom drugom sirijskom ofanzivom, izroditi samo novi kurdski teror - i na svojim granicama i u okviru same države. Pri čemu postoji i provjereni metod suzbijanja terorizma: od marta 2013. do ljeta 2015. Erdogan je dao da se pregovarasa PKK o mirnom rješenju kurdskog pitanja. Za vrijeme tih pregovora nije bilo napada PKK. Onda je Erdogan prekinuo pregovore, a nasilje počelo iznova.
Pokazalo se da je nemoguće čisto vojnički riješiti takozvano kurdsko pitanje, koje je u najmanju ruku takođe i „tursko pitanje“. Invazija na Afrin to neće promijeniti. U nekom će ga momentu turska armija vjerovatno ipak osvojiti - i šta onda? Ako Erdogan stvarno hoće mir na kurdskom frontu, onda ne treba da aktivira turske tenkove nego svoje diplomate. I da ne izvozi autokratiju nego demokratiju. Ali, ona nije više u njegovom asortimanu.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung) Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
