Termini u ovom naslovu čini se semantički ne korespondiraju. Pođemo li dalje u njihovoj eksplikaciji, tu dilemu nadamo se da možemo otkloniti.
Naime, negdje u decembru minule godine izglasan je u Skupštini Crne Gore zakon o vjerskim zajednicama. Refleks pravoslavne crkve u Crnoj Gori, odnosno jednog dijela pravoslavnih vjernika, ispoljen je po nekima nezadovoljstvom, što se ovaploćuje masovnim povorkama sveštenika i vjernika (litijama). Dio javnosti opsorava društvene vrijednosti i značenja tih religijskih (religijskih uopšte) manifestacija, tvrdnjama o njihovoj (religijskoj) iluziji, dekadentnosti, odnosno deemanacipatorskoj funkciji, kako u prošlosti, tako i sadašnjosti. Problem dodatno usložnjava politički diskurs s više strana, obojen stranačkim sentimentima, od kojih neki znaju da zamagle razumnost i racionalnost, ovog fenomena i ne samo njega.
Ako je tako, pozabavimo se ukratko pitanjem tih volšebnih fenomena koji traju od iskona, pojave homo sapijensa, pa i dana današnjeg, iako osporavani i usporavani, ali nikad osporeni, još manje ugušeni, ili da je ugašena žeđ za njima. Zna se da su svi društveni sistemi i svjatonazori dolazili i prolazili, nestajali, ali religija nije, što bez dileme pokazuje potrebu za njom, njenu žilavost, vitalnost i nezamislivost ljudskog bića (ličnosti) bez participacije religije, u izgradnji čovjekovog duševnog i duhovnog života, inače osnih dimenzija čovjekove ličnosti.
Pojam religije ima semantičke dimenzije, u smislu da je to forma sentimenta, mistično osjećanje jedinstva s beskonačnim, doživljaj beskonačnosti, osjećaj da je čovjek božje djelo (božja tvorevina), doživljaj jedinstva s Bogom i slično. Ili da je religija oblik svijesti o istovjetnosti s Apsolutom.
Svoje učenje religija postulira na svoja dva postulata - vjera u Boga i vjera u posmrtni život. Svoju „snagu“ religija crpi u činjenici da je čovjek biološki smrtan, ali da taj vid smrti nije čovjekov i kraj (duša je besmrtna, tvrdi teološko učenje). Po religijskom konceptu, čovjek ima „alter ego”, dvojnika koji savladava čovjekovu slabost, padove i poraze.
U naše postindustrijsko, postkompjutersko doba, doba virtuelnog svijeta, doba heurističkog huka svih naučnih disciplina, koje su ogoljele, a po nekima i obezvrijedile (uvrijedile) ljudsko biće, koje je pred klonuće, funkcija religije može biti nezamjenjiv melem na „ljutu ranu“. Opšte uzev, moglo bi se kazati da je funkcija religije da se bolna stvarnost i izvjesnost (smrt) učine manje bolnim, te da se prekorači prag života putem transcendencije. Da ne bi ostao cijelog života zarobljen u strahu od smrti, da bi mogao funkcionisati, čovjek se priklonio religiji. Hajdeger je govorio da je svaki strah u osnovi strah od smrti, te da treba naći modus da se on savlada. Od svih čovjekovih “izuma“, relgija to čini najprimjerenije. Ona, od iskona nudi svoj skut i zaštitu od svih nevolja koje čovjeka prate, što ne čini nijedna naučna djelatnost ili pogled na svijet. Ovo je posebno značajno i prisutno u njenoj djelatnosti kada su u pitanju neki mentalni poremećaji, kao i forme upražnjavanja mentalne higijene, odnosno profilakse mentalnih i socijalnih problema i poremećaja. Jaspers se ozbiljno bavio pitanjem međuodnosa psihoterapije i religije, psihijatrije, te različitih pravaca dubinske psihologije i psihoterapijskih pravaca.
Čovjek posjeduje religioznu funkciju svijesti, i njegovo zdravlje i psihička stabilnost umnogome zavise od ekspresije religiozne funkcije, kaže Jung. On ide dalje, pa veli religija je vjekovna psihoterapija. Religija vjeruje da je potrebna intervencija i izvan okvira prirode, pošto priroda „proizvodi“ zla svakojaka.
Svjedoci smo da su ljudi ometeni i frustrirani u četiri osnovne čovjekove potrebe: potrebe za ukorijenošću, potrebe za pripadanjem, za identitetom i orijentacijom.
Za realizaciju ovih potreba neophodan je angažman psihijatrije, psihologije i religije. Problemi i nesklad u realizaciji ovih inherentnih čovjekovih potreba manifestuje se u vidu raznih i brojnih mentalnih poremećaja, različitog stepena, inteziteta i dubine. Empirija, na sve strane govori, da taj nesklad najbolje registruju psihijatrija i religija, radeći zdušno na uspostavljanju sklada između čovjekovih prirodnih, mentalnih i duhovnih potreba, s jedne strane, i društvenih regula s druge strane. Religija inače, pledira na skladu, ljepoti, vrlini, etici, jednom riječju uljuđenosti. Ona gaji nadu, makar ona bila i iluzija (neki rimski mislilac, davno reče „sve mi uzmite, samo mi iluziju ostavite“).
Religija je odigrala veliku ulogu u istoriji čovječanstva. Ona posjeduje ogromnu duhovnu, duševnu i emocionalnu šaržu koje su sublimirane i kanalisane u kulturu, umjetnost, razna učenja, saznanja, kreaciju monumentalnih građevina, brigu o bolesnim, nemoćnim i siromašnim.
Religija i Bog su osnovne dimenzije postojanja. Oni jedino cjelovito tretiraju pitanje smrti i života, jedino značajno planetarno pitanje.
I taman kada su litije (činodejstvovanje) doživljavale svoj zenit, a jedan segment društvene elite pružao ruku pomirenja s crkvom, negdje (na više mjesta) na planeti Zemlji, jedinom ljudskom staništu pojavi se „kuga“ - COVID-19, koji zaprijeti svojoj tvorevini (čovjeku) da će je pomoriti. Čiji je covid-19 virus proizvod, prirodni (čovjek je dio prirode), sintetički, slučajni ili Božiji, svejedno je, posljedice su izvjesne, a možda i dugovjeke.
Svojim nezajažljivim ambicijama, radoznalošću svake vrste, a i zluradošću, ignorisanjem prirode i njenih tokova, čovjek se odrodio od nje, a time i od sebe. Zaprijetio je sopstvenoj egzistenciji i planeti Zemlji, jedinom ljudskom staništu za koje se zna. Izgleda da je čovjek svojim nekritičkim aktivnostima nazreo Boga, njegove dveri, zaboravivši i ignorišući činjenicu da tamo nema puta ni mjesta za njega, ni tragova čovjekovih. To je kažnjivo. Tamo je Bog. Sam. Jedan. Nedokučiv. Nevidljiv. Svevidljiv. Vidljiva su i korisna njegova djela. Ona nemaju cijenu.
Od svog postanja, čovjek je više puta izgonjen iz Edenskog vrta zato što je probao i jeo zabranjeno voće (voće spoznanja). Tada je bio proklet i od tog prokletstva nikada se nije iskupio, jer je i dalje kušao (kuša) zabranjeno voće. Zar se to nije desilo i ovog puta s pojavom COVID-19 virusa, čija je žrtva opet čovjek, božja tvorevina, a infekcija covidom-19 možda oblik kazne za grijehe nebrojene. Kazna i upozorenje ili opomena. Ostaje da se vidi da li će se nakon ove pandemije ljudski rod opametiti, uljuditi i obožiti.
Pojava covida-19 pokazala je kod nas neke ljudske vrijednosti i kapacitete koji su do tada bili manje vidljivi i respektovani. To je naročito vidljivo u oblasti školstva i organizovanja nastave na „daljinu“ („uči doma“). Plijeni i oduševljava ljepota te djece i omladine, njihova znatiželja, smjernost, vaspitanost, znanje, gospodstvo i drugi atributi koji prate taj uzrast. Nastavnički kor kompetentno, znalački, sojskim pedagoškim manirom, moderno, savremeno, bez treme (roditeljski), prezentovao je učenicima, cijeloj javnosti školsko gradivo. Svaka čast (vivat academia)!
Ljekarski esnaf ne iznenađuje svojim djelatnostima jer je on na posljednjem odslušanom času deklemovao riječi oca (Hipokrat) medicine (Hipokratova zakletva), a pred njegovom, bistom čučao na koljenima.
Hoćemo li mi u Crnoj Gori izvući naravoučenije od ove pošasti (covid-19), nakon što ona mine, čini se da ne treba gajiti preveliku nadu, ako se sudi po dosadašnjem društvenom i istorijskom kontekstu. Ta skepsa je nacionalni i psihosocijalni reper i ostalih naroda u regionu, za koje bi se mogla upotrijebiti narodna sentenca: “Kad uhvati pišti, a kad pušti zviždi.“
U psihoterapijske efekte litija (religije) ne treba sumnjati, jer je homo sapijens koristio od postanja, a ona (religija) inkorporirana u njegovo biće, da je on postao i biće religije (homo religiosus) istovremeno. No, i bez obzira na to, čovjek je biće sklono padu i propadanju, kaza Ivo Andrić, dodavši još, nema raja, ne može ga ni biti, jer čovjek to ne zaslužuje. Raniju tezu da će sudbinu čovječanstva zapečatiti fizika i hemija, revidiraće najnoviji događaji - pandemija COVID-19. Sudbinu čovječanstva zapečatiće biologija (medicina).
Autor je neuropsihijatar
Bonus video:
