“Nemam nikakvu ambiciju da upravljam ljudima. To je bolan i nezahvalan posao”.
Milo Đukanović, sedmostruki premijer, koji guli i drugi predsjednički mandat u zaokruženoj trećoj deceniji vladanja ljudima, i Crnom Gorom, nema ni mentalne snage, ni političkog komfora da misli ovako, kao jedan od otaca američke nacije Tomas Džeferson.
Za njega je čak i Lukašenko, sa 26 godina vlasti, poletarac. Dok bjeloruski autokrata, doduše, prijeti da će zatvoriti fabrike iz kojih radnici protestuju, pod Đukanovićem su one davno propale. Šefa crnogorske države, ipak, teško je zamisliti kao penzionera, koji uz dojč kafu analizira kvote za kladionicu. Uz minuli rad i afere koje ga zapljuskuju i posljednjih sedmica, upitno je koliko bi vremena imao za to, od propitivanja pred nekim drugim specijalnim tužiocem. Ili pred istim, jer prilike nekad mijenjaju ljude. Ambijent kriminala i korupcije koje je kreirao, čini ga i taocem velikog broja uhljeba u politici i van nje. Kao što su i oni, njegovi.
Zato, njemu vlast nema samo surovu logiku upravljanja, već i preživljavanja, modifikovanu definiciju sopstvene slobode, što je ulog veći nego kod političkih protivnika. Opozicija ako izgubi - bila i ostala.
Iako je Đukanovićeva politička zvijezda davno prešla zenit, zbog svega crnogorski predsjednik mora dalje, hrabreći pristalice kako je na njima da “…pobijede, nama suprotstavljenu političku ponudu, pa makar u svom sastavu imala crkvu”.
Sudeći prema anketama koje su doprle do javnosti, i atmosferi koja ne nalikuje dosadašnjim, ne samo zbog epidemije, uz svu već opjevanu tehnologiju izbornih mućki, prevara, kupovine glasova, naduvavanja biračkog spiska za pedesetak hiljada ljudi koji odavno ne žive u Crnoj Gori, trošenja novca iz budžetske reserve - neće mu biti lako.
“Odlučno, stabilno i danas i sjutra!”, ponavlja Đukanović sa bilborda, spotova i epidemiološkim mjerama razrijeđenih skupova. Kampanju nosi uglavnom sam, uz poneku asistenciju premijera Duška Markovića, čije oči lete lijevo-desno dok sriče sa promptera, svjedočeći o tome da mu, uprkos vođenja javnih poslova, više odgovara debela sjenka tajnih službi, koje je dugo kontrolisao.
Prema istraživanjima jedne svjetski poznate agencije na 200 izbora širom svijeta, vlast u kriznim vremenima ima dva puta više šansi za pobjedu, jer se ljudi teže odlučuju za promjene. Đukanović teško da može drugačije da govori i zbog toga što, osim ulaska u NATO, nije u prilici da, kako bi propagandisti rekli, “komunicira” rezultate prethodnih predizbornih obećanja.
Nema ih. Loši su. I još gori. U jesen 2016. obećavao je da će prva dionica autoputa biti završena za tri godine, i započeta druga. I prije pojave virusa korona bilo je izvjesno, da će ovo parče ceste kasniti bar godinu-godinu i po, a sada se tek stidljivo najavljuje da bi moglo biti završeno naredne godine. O drugoj fazi nema ni slova u strategiji održivog razvoja za naredne dvije godine, koju je aktuelna Vlada složila zbog virusa, a i za potrebe Međunarodnog monetarnog fonda, bez koga se ubuduće neće moći. Zaklinjao se Đukanović i u gradnju drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima koje, takođe, nema u planovima, a rekonstrukcija postojećeg tek treba da počne. Radiće je njegov sin sa kineskim partnerima.
Vlada je, prije četiri godine, obećala do kraja mandata i fiskalnu stabilizaciju i zatvaranje svih poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom. Od tada, Crna Gora je prolazila kroz tihi bojkot EU, kao zarobljena država sa raširenom korupcijom i okovanim institucijama. Jedva je otvorila preostala dva poglavlja o ekologiji i konkurenciji, a osim ranije privremeno zatvorenih tri, sva ostala su na čekanju. Bilo je i prije pandemije izvjesno da od fiskalne konsolidacije nema ništa, jer Vlada ne samo što je povećala zarade u javnom sektoru, već je i povećala i broj zaposlenih, suprotno od dogovora, pa je javni dug dostigao 80 odsto društvenog proizvoda.
U takvoj situaciji, Đukanović je krajem prošle godine, zaigrao na svoju omiljenu kartu podjela. U kongresna dokumenta stranke, a potom i u javni diskurs, unio je plan da stvori crnogorsku pravoslavnu crkvu. To je zatim pretočeno u Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je usvojen na poslijeponoćnoj sjednici parlamenta, i uz hapšenje čitavog poslaničkog kluba Demokratskog fronta.
Dalji razvoj događaja pokazao je Đukanoviću na djelu, šta je mislio najpoznatiji jugoslovenski i crnogorski disident Milovan Đilas, kada je, objašnjavajući kompleksnost srpsko- crnogorskog identiteta u Crnoj Gori kazao, da kad god neko gurne to klatno na jednu stranu, ono se snažnije i u širem luku vrati na drugu.
Suština zakona sadržana je u prelaznim odredbama, da sva crkvena imovina nastala do 1918. godine za koju Srpska pravoslavna crkva nema dokaze o porijeklu, prelazi u državnu. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je tu imovinu vrijednu oko milijardu eura, ranije uz pomoć Đukanovićeve vlasti uknjižio na SPC, uspješno je čitav slučaj preveo u odbranu svetinja i beskrajne litije mirnih protestanata na crnogorskim ulicama. Mimohodima se priključio i dio vjernika Crnogoraca, a potom i oni koji su željeli da manifestuju i ostale vrste nezadovoljstva.
Nije pomoglo ni upiranje prstom u Beograd, kao štabno mjesto za vječite velikosrpske aspiracije. Kada su stigli rezultati ankete koju je DPS sam naručio, gdje tri četvrtine građana ne misli da je Srbija neprijatelj, a više od 60 odsto smatra da je Amfilohije sasvim u redu, uz komešanje u opšinskim odborima DPS-a na sjeveru zemlje, pa i javno istupanje pojedinaca iz stranke, Vlada je pozvala vladike na pregovore. U početku je nudila kozmetiku, a kako su se izbori približavali, faktički je odustala i od partijskog programa i podržavljenja, predlažući da se brišu dva od tri sporna člana. Ovaj treći, koji predviđa registraciju crkve, što se do tada smatralo nebitnim, Amfilohije je prigrlio i prekinuo razgovore, pod pritiskom ne samo srpskih već i ostalih stranaka, kojima nije odgovaralo da Đukanović ima brigu manje.
Posljednji autogol Đukanović je dao, pokušavajući da politički naplati borbu protiv korone. Prvi talas epidemije, kada su Institut za javno zdravlje i Nacionalno koordinaciono tijelo (NKT) uglavnom slijedili preporuke struke, uz rijetko viđenu disciplinu građana, završen je sa devet žrtava, a zatim četrdesetak dana nije bilo novozaraženih. Onda je vlast, dok je pandemija bjesnila svijetom, trijumfalno, u Službenom listu objavila kraj epidemije, a Đukanović je zakazao izbore kad vrijeme nije, za 30. avgust. Institut i NKT su u tom naletu odjednom prerasli iz stručnih, u propagandna medicinska krila vladajuće partije, odlukama koje su objašnjavane najmanje medicinskim razlozima.
Vjerovatno više politički motivi, a manje medicinski, bili su i da se građanima iz regiona, kao i iz Rusije, usred turističke sezone zabrani ulazak u Crnu Goru, čak i kada je ona u odnosu na 100 hiljada stanovnika postala zemlja sa većim stepenom zaraze od drugih. Vlastima na dušu zato ide i to, što će turizam pretrpjeti štetu od 90 odsto, znatno više od Hrvatske i drugih mediteranskih zemalja, ili u novcu milijardu eura. Ukupna recesija mogla bi da dostigne stopu od 24 odsto, kako je izračunala konsalting kompanija Fideliti. To znači i javni dug veći od BDP, pa nije jasno koliko uopšte vrijedi biti pobjednik na ovim izborima. Osim, što sloboda nema cijenu.
Povezano sa izborima mogu se posmatrati i dvije nove mjere NKT. Jedna, da od 15. avgusta ipak pripusti turiste iz regiona, što se može tumačiti i kao dio strategije dovođenja “svojih birača” upisanih u Crnoj Gori, kao i u inostranstvu gdje žive. Druga je, odlaganje školske godine za 1. oktobar, što bi trebalo da skrene misli birača sa prebiranja po džepovima tražeći novac za udžbenike i pribor.
U ovakvim okolnostima na Đukanovića kidiše opozicija u tri kolone, koja ne vidi prostora za bilo kakav savez sa njim. Tu su još dvije socijaldemokratske stranke, ali gledano sa jedne, ili druge strane, one mogu biti - peta kolona.
Ostalih pet lista čine po dvije albanske i hrvatske, i jedna bošnjačka. Njima je principom afirmativne akcije garantovano pet mandata, tradicionalno su uz DPS, pa Đukanoviću do 41 (većina od 81) treba još 36. Izgleda da su svjesni da ih sami nemaju, jer se sve češće čuje iz njihovih redova da će biti “okosnica i nove vlade”.
Koalicija “Za budućnost Crne Gore”, pored Demokratskog fronta uključila je i hard core srpsku i prorusku Pravu Crnu Goru, Socijalističku narodnu partiju i niz manjih stranaka. Strateška novina, koja daje rezultrate, je to što su se iz javnosti povukli svi dosadašnji lideri, neki i nepravosnažno osuđeni za navodno učešće u aferi “državni udar”, koja je eskalirala na dan prošlih izbora. Prednost su dali novom licu sa litija, profesoru mašinstva Zdravku Krivokapiću. Najveća korist od toga je što se o njemu malo zna, pa režimski mediji nijesu stigli da se obavijeste za personalno rastrzanje. Novca za kampanju ponovo imaju u izobilju, pa su u javnosti prisutni kao, ako ne i snažnije od DPS-a.
Lider Demokrata Aleksa Bečić, napravio je svoj savez sa Demosom Miodraga Lekića, bivšeg predsjedničkog kandidata i nekoliko sitnijih aktera. Treća kolona je koalicija Crno na Bijelo, koju predvodi Građanski pokret URA sa liderom Dritanom Abazovićem, a pridružio im se i građanski savez CIVIS sastavljen od oko 200 intelektualaca svih provenijencija i nacija, Stranka pravde i pomirenja Hazbije Kalača i Bokeški forum iz Tivta.
Novost u odnosu na raniju praksu je što opozicione stranke nijesu potpisale ugovor o nenapadanju. To je izgleda dobro rješenje, jer se i ne napadaju.
Nekadašnja Socijaldemokratska partija Crne Gore, pocijepana na Socijaledmokrate, doskorašnje koalicione partnere DPS-a, i SDP koju je dugogodišnji lider Ranko Krivokapić prepustio Draginji Vuksanović Stanković, međusobno ratuju za iste birače. Socijaldemokrate, ogrezle u klijentelizmu, primamljive biračima poput SPS-a u Srbiji, jer se preko njih lakše dođe do izbornih darova, ljulja i vlast. Marković je poručio biračima u Tivtu, da aerodromima više neće upravljati niko osim DPS. Ta firma je socijaldemokratama bila značajan resurs glasova, pa se stranka opirala davanju koncesije na aerodrome.
SDP se, sa druge strane, formulacijom da će ići u koaliciju sa svima koji prihvataju njihov program, i uočljivo ne napadajući Đukanovića lično, preko novog rukovodstva preporučuje i DPS-u. Trenutni raspored glasova u anketama ukazuje, da bi upravo oni sa dva do tri mandata, mogli da budu jezičak na vagi, da opstane vlast, ili da počne njena demontaža. Dosadašnje debate pokazuju blažu naklonost savezu sa Đukanovićem, uz isticanje nepomirljivih ideoloških razlika sa Demokratskim frontom u odnosu na NATO, jer članstvo Crne Gore u Alijansi, SDP pripisuje sebi u zasluge.
Prvi put bi se moglo desiti i da Dontov sistem ne bi koristio DPS-u, jer se obje socijaldemokratske stranke nalaze u zoni cenzusa od tri odsto, pa bi dio prosutih glasova bio pripisan i opoziciji. Ankete pokazuju i da bi u problemu mogla biti URA, uprkos naočigled mirnoj zoni između pet i sedam odsto, jer su njeni simpatizeri pretežno mladi i uglavnom nesigurni glasači.
Narativ o snaženju ruskog uticaja, i to preko Beograda, dio je i posljednjih nastupa Đukanovića. U tom kontekstu, napade crnogorskoj javnosti nebitnog portala, svrstao je u dio scenarija koji navodno orkestrira izvjesni zamjenik šefa BIA Mirko Parezanović, "koji je nominalno dio bezbjednog sistema Srbije, a suštinski najeksponiraniji ruski agent u Srbiji”. Ta priča, očigledno, nije namijenjena ni Beogradu, odakle se niko nije oglasio, niti domaćoj javnosti. Više se može povezati sa željom da Zapad blagonaklono gleda na njegovo ostajanje na vlasti, iako za to ne bude birao sredstva. U Crnoj Gori poslije duže pauze, kako svjedoče pojedini političari, pojavili su se predstavnici dva američka instituta, NDI i IRI, koji su ranije doživljavani kao prethodnica pojačanog diplomatskog interesovanja SAD za ovo područje.
Iako sve strane najavljuju odlučne udarce i afere, u ovoj posljednjoj sedmici pred izbore, što bi se i moglo dešavati dok ovaj tekst bude prolazio kroz valjke rotacije, teško da to može značajno poremetiti već opredijeljene birače. Među njima je čak i 82-godišnji mitropolit, koji će glasati prvi put, pridodajući svetinjama i “izbornu pravdu”. Taj potez ukazuje i na strategiju visoke izlaznosti, koja nije uspjela opoziciji u regionu.
Ono što nenavikle na ovu dosadašnju atmosferu brine je, ipak, čudna tišina. Poneka auto-litija, novi marketinški proizvod crkve, kao i pomalo nervozna policija. Od nikad mirnije kampanje u tri decenije, i odsustva trijumfalizma, podilazi jeza i strah da glavni događaj nije glasanje, nego sati i dani poslije njega.
Na to upućuje i Markovićeva izjava na “spontano” pitanje režimskog portala:”Praktično više nije ni tajna da je tzv. prosrpska opozicija pripremila scenario … i njihovi lideri već govore o 'odbrani izborne pobjede’”, rekao je premijer uz poruku da su “državne institucije apsolutno spremne da zaštite javni red i mir, u to neka niko ne sumnja”.
Ulazak u takav novi krug, sa nesagledivim posljedicama, mogao bi svom gorčinom da potvrdi staru anarhističku tezu Eme Guldman: “Kada bi glasanje nešto moglo da promijeni, učinili bi ga nelegalnim”.
(NIN)
Bonus video:
