Tek kad su komite svih vjera i nacija izašle da brane državu, premijer se sjetio da je Crna Gora vječna i kada joj zafali procenata na biračkim mjestima. Vaskrsnuo je zamjenik predsjednika na Twitteru nakon tihovanja na strogom postu od medija i dijelio slike sa protesta kad su već neće moći ministarske fotelje. Zaigralo je srce i komesarima NKT-a dok su gledali kako se po Podgorici bakljama i zastavama rastjeruju korona i velikosrpski snovi. Rame uz rame sa sigurnim glasačima ministri su spašavali državu od opozicionih okupatora namjerenih da je sele u Čačak. Poštena administracija pozivala je sa Facebooka na ustanak, a preplaćeni direktori igrali crnogorsko oro. Samo zbog kralja i domovine jačao se patriotski duh i hranila epidemija.
Za to vrijeme Crnoj Gori je glava pucala od postizbornog mamurluka dok se pitala valja li joj cetinjskoj majci ili u beogradske đevere. Sedam dana je trodecenijska većinska Crna Gora analizirala kojim je izbornim mađijama postala manjina. Proklinjali su teren provjereni nosioci koverti i gledali snalažljive kolege kako na novim slavljima dižu jedan prst više nego prije. Bivši ministri su prebirali po predizbornim prijetnjama i uzdali se u oprost popova i opozicionara sklonih državnom udaru. Na opozicionu sklonost ka praštanju nije se oslanjao pravovjerni dio administracije već je u tri smjene ažurirao dokumentaciju kroz mašine za sječenje papira. Službenici sa slabijim patriotskim imunitetom tražili su brkate stričeve esnepeovce po porodičnim stablima i razmatrali transfere u Uru ili Demokrate, kad već nemaju krvna zrnca za Demokratski front. Svi zajedno čekali su da otac nacije i služba, kao nekad u Nikšiću i Podgorici, izvedu čaroliju od koje opozicionari jedni drugima oči vade a sporazumi padaju čim prvi mason namjeri u vladu.
Dok se od Lovćena do Gorice prolamio vapaj za državom i foteljama, crnogorski građanski birač već je tražio mane novoj vlasti. Prebrojavale su se strane zastave po ulicama i lamentiralo nad povratkom u devedesete. Čudila se građanska Crna Gora zašto sloboda ne dolazi lajkovima i šerovima no na krilima svetoga duha. Kako to da režim ruše konzervativni ljudi podignuti na kačamaku a ne liberali skloni cijeđenoj pomorandži. Na zgražavanje independista iz Bokeške anateme su se pokazale učinkovitije od svih apela opozicije i civilnog sektora, a mim stranice već su dobijale prvo orednje nove vlasti. Urbani birači kojima Vanja, Džemal i Omer nisu bilo dovoljno dobri za izlazak na ulicu, sada su tražili mane Dritanu. Gledali kako litije završavaju sve što oni nisu uspjeli protestima na kojima su bile zabranjene zastave a obavezne sunčane naočare. Građanska Crna Gora kojoj je vazda bilo milije izaći na kafu nego na biralište, morala je da prizna kako je među Srbima najviše opozicionara a crkva jača od svih kraljevih partijskih vojnika. Da je došlo vrijeme da se, kao u skupštinskim govorima Mića Đukanovića, sabere pravoslavna većina a Ulcinj i Rožaje više ne vode državnu politiku. Kao u postreferendumskim apelima Ferhata Dinoše, manjine su sjedele po strani i čitale svježe grafite po kućama i radnjama na sjeveru. Umjesto policije i tužilaca, po društvenim mrežama su ih tješili budući hipster-akademici pričama da opozicija samo izdušuje zastavama i auto lakom.
A kada prođe izborni afterparty i krene sastavljanje vlade, počinje i zvanično gašenje Crne Gore. Nestajaće država u kojoj se rijeka suši za kuma i stranačkog druga, a tužioci jure Facebook administratore dok im se krupne ribe tove pred nosem. Patriotizam će u partijskim programima postajati passe kao disko muzika na maturskim zabavama, a vođine slike će gubiti isjeliteljsku moć za biračko tijelo. Poneki bivši funkcioner će, nakon lijekovitog tretmana sanaderizacijom, možda spoznati boga baš kao grbaljski filozof. Provjereni partijski pregaoci će na tržištu rada moći da primijene znanje stečeno u administraciji. Stranački podmladak koji je tokom ljeta sanjao ministarske fotelje do zime će se pretvoriti u opozicione pepeljuge. Manjinske partije će baviti potrebama sunarodnika nakon dugodišnjeg izgaranja za fotelje i izdašne plate. Sa svakim novim izborima nestajaće teško stečene referendumske tekovine u kojima država postaje kraljevina, a predsjednik suveren.
Neće ni nova crkveno-masonska Crna Gora biti idealna. Biće i u njoj osvjedočenih opozicionara kao što je bilo starih liberala poslije referenduma. Neće nestati partijska radna mjesta ni tenderi za rodbinu i kumove. Niti će eksperti lako puniti budžet uz svu pomoć partija i vjerskih zajednica koje su ih podigle. Imaće i nova vlast dvorske intelektualce, medije i ugledne biznismene. Pridružiće se pobjedničkom jatu poneka krupna riba i tužilac koji je vikendaše iz Kuča slao u Spuž a ćutao na patriotske klastere.
Ali Crna Gora više neće moći nazad. Bez obzira na vapaje kralja i njegove svite. Sve i da je preuzmu popovi i medijska mafija. Ni uz sav trud ponekog opozicionog kalimera da održi tridesetogodišnju dinastiju u životu. Došlo je vrijeme za liječenje zavisnosti od predizbornih koverti, plaćenih patriota i barjaktara sa komšijskim zastavama. A kome se ni takva Crna Gora ne svidi moći će konačno da je mijenja na izborima. Dok nam ne bude potaman.
Bonus video:
