Potpuno je prirodno braniti prirodu. Peticiju će potpisati mnogo ljudi, ali malo njih će poći na lice mjesta da izrazi protest svojim prisustvom, jer za takav potez, potrebno je veliko odricanje, odreći se par sati “(ne)radnog vremena“ ili kafe koju pijete sa prijateljima koje viđate skoro svakog dana.
Zato ono malo ljudi koji se pojavi na protestima mnogo znači. Jedan takav vrijedi kao hiljadu onih što ispijaju kafe. Kontradiktorno je da se busamo sa ljepotama naše države, a da se priča o Crnoj Gori kao ekološkoj državi pretvorila u vic. Da nije tako, naselja koja se nalaze na svega nekoliko kilometara od centra glavnog grada bila bi priključena na kanalizacionu mrežu. Ne bi se dešavalo da i dalje postoje ulice blizu izvorišta pijaće vode u Podgorici u kojoj svaka kuća ima duboku septičku jamu, vjerovatno dovoljno duboku da ostvaruje komunikaciju sa izvorištem. Neke ulice nisu priključene na kanalizacionu mrežu jer su bile nemirne, nisu glasale kako treba. Nisu zaslužile te ulice da budu priključene. Eko-loša logika koja se vraća kao bumerang i koju vjerovatno možemo svi lično i da iskusimo!
Zato treba obratiti pažnju na svakog ekološkog aktivistu. Ti ljudi koji dižu glas zaslužuju svu pažnju. Ono što je njihov prvi argument je iskrenost. Na konferenciji za medije povodom problema na relaciji Sinjajevina - Vojska pojavila se i jedna gospođa, zove se Mileva, a potpisana je kao “predstavnik stočara Sinjajevine“. Na njenom licu mogao se očitati svaki dan proveden na planini, svaki pošten i žestoko radno proveden dan. Jer, ti ljudi ne muljaju, oni ne vrdaju, oni ne izmišljaju sebi posao, oni krvnički rade da zarade za život, odnosno da se pošteno prehrane. Od njih mnogi zavise jer su oni rijetki preostali na tim planinama, i sada im se i to malo što njima znači oduzima. Toj Milevi se na licu vidi da je zabrinuta dok govori, iako govori kao da je sve PR škole sa najboljim uspjehom završila. Silne PR agencije i eksperti školica za javne nastupe joj nisu ni do koljena, jer Mileva zna što predstavlja, Mileva zna odakle dolazi i što brani. Čistoga obraza nastupaju ljudi koji brane rijeke i pašnjake i njihove stavove i držanje nijedna PR škola ne može da nabilduje. Nema trika!
I kad vidimo momke koji brane rijeke, znamo da svaka košulja, džemper ili jakna je pošteno zarađena. Od njih ima mnogo toga da se nauči. Oni ne arlauču, oni ne glume, oni samo zauzimaju stav da odbrane ono što im pripada i od čega žive. A mi nesvjesni i dalje ne kapiramo da i mi dugoročno zavisimo upravo od njihove borbe. Busanje u prsa i mjerenje crnogorstva u krvi pada u vodu pri poređenju sa tim ljudima.
Predstavnica stočara Sinjajevine je trenutno veća i teža titula od guvernera ili Ministra kulture. Jer Milevi nisu ni do koljena mnogi, a tek “božemioprosti“ Anastazija Miranović, pa neka je po sto puta (bila) zadužena za zaštitu kulturne baštine ili je po hiljaditi put izaberu za predsjedniicu nekog nacionalnog komiteta Crne Gore. Ovo je pitanje prirode. Prirodno.
Bonus video:
