Da sam kojim slučajem ponizan pred Bogom, muzika Johanna Sebastiana Bacha bila bi mi ključni dokaz postojanja Svevišnjeg. Bezbožnom, kakav jesam, ostaje mi samo uznesenost zvucima dvanaest frekvenci i njihovih cjelobrojnih umnožaka u osam oktava, zanijemelost pred univerzumom u kom se kompleksno i jednostavno spajaju na način na koji se, recimo, zamor mišića, znoj i brašno po licu spajaju u tijesto koje je topla vekna koja je ljubav.
Prošlog ljeta put me je nanio u Leipzig. U luteranskoj crkvi Sv. Tome, gdje je Bach bio kapelmajstor i u kojoj još rade orgulje na kojima je komponovao, prosta ploča sa imenom i bez datuma pokriva njegov grob. Tog junskog popodneva bili su na programu crkvena služba i koncert. Ne želeći da propustim muziku, ubijedio sam ne jednog, već dvojicu tinejdžera, svog starijeg sina i mlađeg sestrića, da moraju da čuju zvuk tih orgulja i da treba da se smjestimo u uske klupe što prije. Ubrzo su sva sjedišta bila popunjena; dosta ljudi je i stajalo. Za propovjedaonicu se uspela pastorka i održala slovo prostim i jasnim jezikom, na svakodnevnu temu: izbjeglička kriza u Evropi; saosjećajnost prema onima koji su ostali bez ičega; odgovornost Njemica i Njemaca prema ljudima koji su na splavovima prešli Mediteran. Pomenuto je i zlo koje je krenulo iz Njemačke tridesetih godina prošlog vijeka i unesrećilo milione. Dvoje orguljaša je odsviralo programe od po pola sata za koje bih, da sam ponizan pred Bogom, mislio da ih je komponovao Svevišnji lično. Bezbožan kakav jesam, ponešen muzikom, predao sam se osjećaju zajedništva sa ljudima, vjerujućim ili ne, koji su iz crkve izašli sa više pitanja nego odgovora. Niko nije padao ničice niti je cjelivao ičiju ruku. Tinejdžeri jesu malo gunđali, ali su prestali kad sam im prepričao sadržaj propovijedi.
Ne sjećam se da je protojerej Gojko Perović, niti bilo ko od pastora SPC u Crnoj Gori, održao propovijed, konferenciju za štampu, ili, šta ja znam, napisao kolumnu za Vijesti na temu odgovornosti sebe i svoje pastve prema izbjeglicama i svim onima koje je zatekla nesreća a nisu “naši” (dakle pravoslavni, heteroseksualni, rodno samouvjereni Srbi). S druge strane, Perovićev šef, mitropolit Amfilohije, već se decenijama ističe navijanjem da one koji nisu “naši” zadesi nesreća po zasluzi: skončavanje u paklu, bacanje u oganj, otpadanje živog mesa. Da bi se pristalo na ovakvo duhovno vođstvo, potrebna je obrada od malih nogu.
Za incident u Baru, kad su djeca mlađeg školskog uzrasta, u skladu sa poznatim hoću-neću shvatanjem epidemioloških propisa od strane MCP, cjelivala isti krst i čelima, valjda higijene radi, glancala pod hrama Sv. Jovana Vladimira, Perović je okrivio - učiteljicu. I još kaže da bi o svemu trebalo govoriti sa više razumijevanja, jer se “radi o prostoru izvan institucije škole i vremenu izvan same nastave, o organizaciji čina od strane sveštenika (a ne učitelja) bez ikakve obaveze ili prisile i uz podrazumijevajući pristanak roditelja.”
Po protojereju je, dakle, sporan učiteljičin poziv na “moleban”, a ne sam čin krstoljublja i podoglancanja, obavljen pod brižnim nadzorom duhovnih pastira. Ovim se protojerej Gojko svrstava među one predstavnike vjere za koje je odricanje od kritičke svijesti pomoću redovnih, od djetinjstva uvježbavanih rituala pokornosti autoritetu esencijalno za stabilan priliv pretplatnika na spasenje. Da nije tako, vjerujem da se ne bi izrugivao objektivnoj realnosti na štetu zdravlja svojih sestara i braće, kao kad im je proljetos objašnjavao kako je “crkvena istorija prepuna izvještaja o zaustavljanju prirodnih zakona, pa i o izlječenju od najtežih bolesti.” Da nije tako, vjerujem da bi osudio događaj u Baru, ili recimo ustao u odbranu Vukašina Milićevića, docenta na beogradskoj Bogosloviji, koji je za kritički stav o upotrebi pričestne kašičice tokom pandemije, zasnovan na bogohulnoj premisi da slobode vjeroispovijesti nema bez zdravog razuma, zaradio zabranu javnih nastupa i obavljanja svešteničkih dužnosti.
Barska škola poniznosti se ne može opravdati ni, kako protojerej Gojko reče, “podrazumijevajućim pristankom roditelja”. Za ovo mi je svjedok niko drugi do naš dobri i blagonakloni “đedo”. Bio sam mu blizu, krajem devedesetih na podgoričkom aerodromu, kad su mu prišli sredovječni otac i majka sa ćerkom od desetak godina, valjda dirnuti što će se vinuti u vazduh uz Njega lično. Toplo ih je dočekao i, prstom podigavši lančić sa djevojčicinog vrata, rekao: “Lijep ti je lanac. Što nemaš krst na njemu?” Bio sam mu još bliže, prošlog ljeta na beogradskom aerodromu, baš na putu za Leipzig, kad je mom mlađem sinu gurnuo u ruku neku ikonicu ni ne pokušavši da se obrati mojoj supruzi i meni, valjda siguran u naš “podrazumijevajući pristanak”.
Tu mislim da dolazimo do glavne stvari, oko koje protojerej Gojko obilazi kao ulični umjetnik-amater oko svoje tri kutije šibica. On kaže da “nikome u Crkvi ne pada na pamet da se školska nastava drži u crkvama”, iako je pravo pitanje upravo suprotno: da li im pada na pamet da se crkvena nastava drži u školama? Odgovor na to je, naravno, potvrdan. Baš prošle nedjelje je Perovićev kolega, protojerej Mirčeta Šljivančanin, koordinator Katihetskog odbora MCP, izjavio kako “Crkva nikad neće prestati da traži da se verska nastava uvede i u državne škole”. Kao što u svom tekstu pokušava da izjednači jednoklek brkatih crnogorskih ratnika iz 19. vijeka sa presamićenim klečanjem djece po hramovima jeseni gospodnje 2020, protojerej Gojko preodijeva pokušaj legitimizacije crkveno-državnog nastavnog programa u naizgled razumni napor sprječavanja “atomskog rata između Crkve i države.” To je za svaku pohvalu, pod uslovom da se dječje glave ne pretvaraju u kontejnere za obogaćeni uranijum reakcionarnog pravoslavlja.
Iako nisam vjernik, nepopravljivi sam optimista. I bezbožnicima poput mene je jasno da vjera može predstavljati put ka istinskom samoostvarenju, baš kao što nas zvuk orgulja može primamiti da uđemo u crkvu i zavolimo muziku jednog kapelmajstora iz 18. vijeka. Note same, međutim, nisu dovoljne; dosta zavisi i od onih koji sviraju. Kakav majstor takva i kapela.
Autor je neurobiolog i pisac. Živi u Čikagu.
Bonus video:
