Kada se hoće naglasiti nečiji ljudski format u Crnoj Gori odavno vole da kažu - To je persona. Nije razlog, budite sigurni, Bergmanov film. To "persona" ima oreol strane riječi, a to ostavlja utisak. Ali ne samo to - nikad ne potcjenjujte značenje: Crnogorci, na koncu, vole - jake ličnosti, prepoznatljive osobnosti. Persone, jednom riječju.
Persona, po "starocrnogorski", i to izuzetna je - Orhan Pamuk. Još jedan nobelovac u Podgorici. Postaje to navika čitalaca ovdašnjih, zahvaljujući Novoj knjizi. Orhan Pamuk je pisac sa osobenim sensom za fenomen Grada, i imalo bi se što od njega naučiti. Zato je masovnost na otvaranju Salona knjige bila lijepa i ohrabrujuća. Uz jedan govorljiv detalj - uglednih Bošnjaka i predstavnika bošnjačkog naroda nije bilo u nekom značajnijem broju. Oni bi došli da je Erdogan otvarao Salon... A ovako, kritičar je po definicioji sumnjiv. Ne pomaže tu ni Nobelova nagrada. Uostalom, neka proba da dobije - Njegoševu...
Gospodstveni Pamuk - a to je dobro za pisca - već svojom pojavom, a ne samo mišljenjem, ruši stereotipne slike kojima su ljudi i u naše vrijeme odveć skloni. Kako i dolikuje - pravoj personi.
Ali (ne lezi Vraže), vidjesmo da i Papa Đavola predstavlja kao - personu.
Kada je svojevremeno Đavo bio optužen za grijeh stvaranja crnogorske nacije - takođe od jednog sveštenog lica - oglasio sam se, nesaglasan sa takvim stavom. Držao sam i držim da zaista Đavo stoji iza crnogorske nacije da bi Crnogorci svakako bili hrabriji, pametniji i imuniji na korupciju. (Podsjetimo se - Đavo je ignorisao koruptivni potencijal pozicije "prvog među anđelima“, i onoga koji je "najmiliji Bogu“. Oglušiti se o milost svevišnjeg? Nimalo crnogorski, složićemo se.) Dakle - nema sumnje, da je Đavo tu umiješao prste, Crnogorci bi bili znatno drugačiji. Bojim se da su i oni, kao i svi drugi narodi, bili prepušteni jednostavnoj imaginaciji onoga Drugoga.
Ali, malo me je začudilo insistiranje na osobi, na konkretnosti Đavola. Komplikovano je sve to za samo jednu personu. Đavo mora biti u izmičućem, u neuhvatljivom, u onom što mislimo da mu izvjesno ne pripada, kao Eros u “Gozbi” - ono žudeće... Đavo mora biti u našim primislima i našim pogledima, u našim koracima, uvijek tu negdje, onaj "drugi", sveta Sumnja, sila nepristajanja...
Crkveni Đavo je strašilo za neuke, teološki Đavo je pak mnogo kompleksniji, a filozofski Đavo je gotovo neodoljiva persona, bar u doba moderniteta. Ova evolucija, ova putanja od gotičkog motiva do veličanstvenog propovjednika slobode kakvim se ukazuje kod Bodlera, je priča o ljudima i autoritetu. O načinima na koje se autoritet može dovesti u pitanje. Ključna priča civilizacije.
Vjerujem da je Đavolova egzistencija mistička, a ne biološka. Na koncu, jedina posljedica ovakve izjave biće to da će tu i tamo biti pretučen neko ko opasno liči na sumanute ideje o Đavolu u glavi kakvog periferijskog vjernika, negdje na kraju ovog umornog i suludog svijeta...
Papa Franjo je mudar čovjek, daleko je od rigidnih svešteničkih struja, ali, izgleda da taj veličanstveni latinoamerički pelcer magijskog realizma ne uspijeva samo među piscima, nego i među sveštenicima...
Ipak, nema toga književnog trika koji ljude smije lišiti koncepta odgovornosti. Sve što uradite loše, nije zasluga nikakvog Đavola i bakrača, već samo i jedino - Vaša. Etika Đavola, na koncu, nužno se pretvara u etiku alibija. A to ne može biti dobro. Nema alibija - postoji samo ono što učinimo. Na koncu, to je ono što razlikuje persone (u rasponu od sjajnih pisaca do Đavola), od onih koji čekaju da ih Đavo (ali onaj kojeg mu je nacrtala Moć) - odnese...
Bonus video:
