Ko je ikad stajao pored jedne upravo otvorene masovne grobice u Bosni ili čuo od jedne od žena iz Srebrenice da njihovoj tuzi za ubijenim muževima, očevima i prije svega sinovima nikave utjehe nema, teško da to može zaboraviti. Ni jaki miris amonijaka od gomile leševa, koji se kao igla kroz nos zabada direktno u mozak. Ni najčešće odavno žal bez suza žena koje, nedostupne za druge, čame zatočene u zatvoru sopstvena bola.
Jednog od muškaraca koji je svojim naređenjima ubio na hiljade ljudi, a još puno ih više živih sahranio u svijet neprestane tuge, osuđen je u sudu UN u Hagu: Ratko Mladić, bosansko-srpski general, pod čijom je vrhovnom komandom između 1992. i 1995. u Bosni ubijeno 20.000 ili više ljudi, od toga oko 7.000 samo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. godine. Možda se neko još i sjeća: 1995, onog leta u kom se Njemačka radovala Rajhstagu koji su „zapakovali“ umetnici Kristo i Žan-Klod, a u kojoj prije svega njemačka ljevica nije htjela ni jote da čuje („Imperijalistički ratnohuškači!“) od zapomažućih preklinjanja bosanskih muslimana da NATO napokon interveniše u Bosni. Sad je, ipak, glavni tadašnji počinilac dobio kaznu zatvora, koja isto toliko treba da traje koliko i patnja onih koje je unesrećio: do posljednjeg daha.
Ne mora se biti u svemu saglasan sa Haškim tribunalom. U zimu 1992/93. su izgladnjeli muslimani Srebrenice poduzimali zvjerske prepade po okolnim srpskim selima i poubijali više od 1.000 srpskih žena, djece i muškaraca. Počinioci nikad nijesu ni optuženi. U ljeto 1995. je oko 200.000 Srba izbjeglo pred hrvatskim trupama, koje su povratile područja zaposjednuta Srbima. Pri čemu je nad Srbima učinjeno puno ratnih zločina, ali u Hagu nikad ni jedan od počinilaca nije proglašen krivim. Kao da se sve to nikad desilo nije. Da bi se takvo ophođenje Suda našlo zastranjujućim, ne mora se biti srpski nacionalista. No ove mane ništa ne mijenjaju u činjenici da Mladićevi zločini nadilaze sve ostale grozote balkanskih ratova. Presuda nad njim je pala u procesu koji je trajao pola decenije. Detaljno je obrazložena i utemeljena na činjenicama, a ne na mišljenjima. To što su ubijani i nevini Srbi - ne smanjuje Mladićevu krivicu. Genocid u Srebrenici je zločin, zločin je zločin, zločin. Tačka.
Ali šta na to kaže Milorad Dodik, predsjednik bosanske Republike Srpske? On Mladića naziva „patriotom“ koji je srpski narod sačuvao od uništenja: „Za njega je odavno rezervisano mjesto heroja, što se kroz sudske presude ne može promijeniti.“ I tako dalje.
Kad se tako nešto čuje, kažu neki, biva jasno zašto Evropska unija nikako ne smije da u članstvo primi države u kojima neko sa ovakvim idejnim nazorima može biti predsjednik. No, zbog toga blokirati Bosni perspektivu članstva u EU bilo bi pogrešno, jer bi se time kaznili samo muslimani i Hrvati u drugoj polovini zemlje. Ima puno boljih instrumenata. U Ministarstvu inostranih poslova Njemačke odavno se razmišlja o sankcijama protiv Dodika i njegove klike: upodobljene zabrane putovanja, zamrzavanje računa Dodika, njegovih pomagača i režimu bliskih firmi. Da li je previše zahtijevati od moćne Evropske unije da kazni šačicu bosansko-srpskih mangupčina, koji otvoreno slave najveće ratne zločine u Evropi od 1945. godine? Za nadati se da nije.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung /FAZ)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
