Poljski pisac Jakub Žulčik optužen je jer je predsjednika Poljske, Andžeja Dudu, nazvao “moronom”. Naime, poljski predsjednik, jedan od evropskih trampovaca, nije kako treba Bajdenu čestitao pobjedu na izborima (dovodeći u pitanje sam čin izbora), pa je Žulčik napisao na svom fejsbuk profilu: “Bajden je 46. predsjednik SAD. Andžej Duda je moron”.
Da bi pisac bio optužen, vlast je morala aktivirati član o vrijeđanju šefa države, koji miruje još od mitskih komunističkih vremena. Reklo bi se da je poljskom predsjedniku izuzetno stalo da se dokaže da nije moron. A vidimo i da se nove elite ne gade da, kad treba, pribjegnu - komunističkom nasljeđu.
Da li je pravedno da odgovara rečeni pisac zbog nečega što svi, makar s vremena na vrijeme, činimo. Koliko puta smo, pomislite samo, svi mi, u proloazu, ili, pak izvaljeni pred televizorom, dok čekamo početak utakmice ili filma, pa iskoči kakav spot sa poletnim porukama i licem lokalne političke veličine, koliko puta smo, slasno ili gotovo ravnodušno, presudili - Evo ga onaj moron. Ili - Pogledaj ovoga morona… Ili - kakva moronska izjava. I slično, znate o čemu govorim.
Uprkos popularnosti, riječ je u određenom smislu, nekorektna. Termin je medicinski po porijeklu, iako je pitanje koliko je naučan, ali se od takvog značenja (slabe mentalne sposobnosti, izvedeno od starogrčkog moros, glup) proširio na sve strane. Gdje se god okrenete čeka vas kakav “moron”. Jasno je da je kolokvijalno značenje otišlo u pravcu zbirne oznake za širok spektar negativnosti - ili tek golih uvreda: bukva, neznalica, tupson, idiot (slična i geneza, ne samo žargonsko značenje), debil, bolid, bidon...
Ali, da li je poljski pisac posebno strašan grijeh napravio time što je ovu politički nekoretknu kvalifikaciju vezao za jednog tzv. elitnog političara? Da li sami političari smatraju da oni ne mogu biti tzv. “moroni”, odnosno da među njima takvijeh nema, ni u primisli? Koliko god bilo “moronski” to i pomisliti. Stvari se sada unekoliko mijenjaju, ali nije li prije par godina svijet pokazao zastrašujuću krizu vođstva. Neke od najvećih zemalja svijeta vodile su - krajnje neadekvatne persone (umalo napisah moroni).
U takvom kontekstu, registar uvreda za političare neslućeno narasta, cinična medijska svakodnevica je idealan kvasac za takvo što, neka se ne ljute, ljudska priroda je takva. Moć oblikuje naše živote, sitni smo pred njenim mehanizmima, i onda, kao da ta “sloboda” vrijeđanja postaje nekako pa - prirodan ventil. A takvo cvijeće cvjeta na livadama “nekorektnih” formulacija, “poganih” izraza. Jer, kako ćete napraviti politički korektnu uvredu? Da li je to uopšte moguće?
A kako stoji stvar sa domaćim kadrom? Koliko često uz naš dnevnik potegnete ovaj jezgrovit citat poljskog pisca?
Opet, riječi koje mnogo toga znače istovremeno i ne znače ništa. Osim namjeru da se neko ošine. Bolje je uvijek naći pravo ime za sve.
Recimo, ako kompromitujete imena agenata savezničkih službi, neko može reći da ste moron. I biće to uvreda, svakako neistinita. Jer, imate mnogo boljih riječi za opisati to o čemu govorite - čovjek je nepažljiv. Ili neprofesionalan. Ili - u nekoj kombinaciji. “Moron” svakako nije.
Onda, tužilac koji daje savjete o sadnji krompira, i svojim izjavama ispisuje ljubavne stihove Lavrentiju Beriji, jeste - nestandardan, najblaže rečeno, ili jeste sprdačina, ili, nađite već pravu riječ, ali nema to veze sa intelektualnim moćima. Ovdje je presudno nešto drugo. Tu se traži etički IQ manji od 50… A on to ima.
To je Crna Gora, to smo mi... Ipak, ostanimo u Poljskoj. Zemlji velikih pjesnika i bundžija.
Protekle nedjelje umro je veliki pjesnik Adam Zagajevski. On je umio stvari nazivati pravim imenom.
Putovanje u Lavov, kao i sva prava putovanja, trajaće do kraja svijeta…
Bonus video:
