Posljednji radni dani Haškog suda su nam ponudili sudske drame. Nedavno smo bili svjedoci kako osuđeni ratni zločinac, Ratko Mladić, psuje sudije nakon što su ga poslali na doživotnu robiju za četvorogodišnje davljenje Sarajeva i genocid u Srebrenici. Izveden je iz sudnice na ljekarski pregled jer ga je kazna ”veoma uzbudila.” Mladićev teatarski izlaz iz sudnice nije bio dostojan vojnika.
Prije par dana smo gledali samoubistvo još jednog osuđenog ratnog zločinca, Slobodana Praljaka. Ovaj komandanat HVO u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, je osuđen na 20 godina zatvora. Praljak je osporio validnost presude i popio otrov iz male čašice koju je nekako uspio unijeti u sudnicu. Umro je sat kasnije.
Kao i Mladić prije njega, Paljak je izabrao lakšu opciju od one da se suoči sa posljedicama svojeg činjenja tokom rata u BiH. Činjenica da je Paljak izvrsio samoubistvo nije potvrda njegove lične hrabrosti i vjere u sopstvenu nevinost. Naprotiv, ono je bilo kukavički akt bježanja od odgovornosti i patetična manifestacija slobosti.
Naravno, Praljak će biti posthumno pretvoren u heroja i slavljen kao ponosni sin svojeg naroda koji je “otišao u legendu” kako i dolikuje vojniku. U nacionalnim mitologijama, samoubistvo je integralni dio konstrukcije koncepta “viteštva” kojim se legitimizuje naracija žrtve. Na našem prostoru fabrika mitova nikada nije prestajala da radi punom parom.
Osim što je potvrdilo raniju presudu oficirima tzv. Herceg-Bosne, sudsko vijeće je ukazalo na to da su oni, sa hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, učestovali u “zajedničkom kriminalnom poduhvatu” u želji da etnički očiste muslimanski živalj sa teritorija BiH na koje su Hrvati polagali pravo.
Ovo je veoma značajan elemenat presude i mogao bi imati dalekosežne posljedice. Njime se uspostavlja jasna veza između tadašnjih političkih lidera u Hrvatskoj i vojnih aktivnosti bosanskih Hrvata. Potvrđuje se da su te vojne akcije protiv muslimanskog stanovništva bile proizvod političkih odluka donošenih u koordinaciji sa tadašnjim strukturama vlasti u Zagrebu. Takođe se dekonstruiše priča o hrvatskom odbrambenom angažmanu u BiH tokom 1990-ih. Kao što je primijetio advokat Anto Nobilo, svako ko je učestvovao u ratu u Bosni je, u stvari, učestvovao u “zajedničkom kriminalnom poduhvatu.” Na kraju, ovaj dio presude aktuelizuje potrebu da se iznova temeljno istraži pitanje koje je odavno bilo na usnama mnogih: Hrvatska agresija na BiH.
Reakcije hrvatskih zvaničnika i hrvatskih političkih lidera u BiH na potvrđivanje presude i samoubistvo Praljaka su ankerisane u nacionalisticki narativ. Ovo nije iznenađujuće. Ova potvrda ranije presude, kao i sve ostale presude Haškog suda, nema nikakve veze sa bilo kojom nacijom ili grupom. Sudsko vijeće je jasno identifikovalo pojedince odgovorne za počinjene zločine. Ipak, hrvatski političari su pozurili da ustvrde kako je presuda primjer “moralne nepravde” počinjene protiv hrvatskog naroda. Komentari političkih lidera Hrvata u BiH su bili na istom fonu.
Ovo potvrđuje da svi nacionalisti razmišljaju i djeluju isto, i da ratno huškanje, teorije zavjere i uopštavanje kako bi se sakrila istina nijesu nikada bili isključivo vlasničtvo apologeta zločina na Palama, u Banjaluci, Beogradu, i u Podgorici.
Ni ova potvrda ranijih presuda neće doprinijeti pomirenju u regiji. Kao što je receno mnogo puta ranije, sud u Hagu nije kreiran u tu svrhu. Formiran u duhu nekadašnjeg suda u Nirnbergu, međunarodni sud u Hagu je imao obavezu da pravno procesuira visoke zvaničnike za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Očekivanja da ovaj sud procijeni ko je kriv za ratove u Jugoslaviji nemaju potporu u realnosti.
Regionom vladaju ratne elite i ne treba očekivati da će one priznati bilo kakav stepen odgovornosti. Insistiranje na narativu žrtve i nevinosti koja se morala braniti od agresivnih komšija je, pored ostalog, ono što je te eite održalo na vlasti i na slobodi svih ovih godina.
Region je podijeljen kao što je to bio i ranih 1990-ih. Javnim diskursima gospodare nacionalni heroji i izdajnici, apsolutne žrtve i apsolutni agresori. Iako nije neostvarivo, malo je vjerovanto da će ovakve nacionalisticke tvrđave biti razgrađene i bliskoj budućnosti.
Dr S. Pavlović, Univerziet Alberte, Dr A. Buturović, Jork Univerzitet
Bonus video:
