Šamar koji je dobio francuski predsjednik Makron nesumnjiva je medijska atrakcija - ne gledate svakog dana ošamarenog predsjednika… Iako možda mislite da bi trebalo?
Prvo sam, moram priznati, pomislio da je krenuo neki novi globalni izazov - Ošamari svog predsjednika. Dodir demokratije, nešto tako...
Ima u tom prizoru ošamarenog političara nekoliko zanimljivih detalja. Recimo, vjerovatno je da se sve desilo bez predumišljaja, da je čitava akcija stvar tzv. trenutne inspiracije. Odnosno, vidi se da Makron nastupa sa onim ljigavim uličnim samopouzdanjem političara - on je među ljudima i kreće “da im se da”, ispruženih ruku hrli ka njima. Koji su, doduše, iza ograde, iste kao ona koja krasi podgorički glavni bulevar već nepristojno dugo.
Makronov je izbor da stane baš tamo gdje je stao, odnosno da krene prema čovjeku koji se ležerno oslonio na pomenutu ogradu. Takav izbor Makrona omogućio je sam događaj. Zato vjerujem da je čovjek došetao sa možda tek nejasnom idejom da nešto dovikne ili samo “baci pogled”, a ne i da ošamari.
Ali, očito je prilika bila suviše izazovna. Kaže se da prilika čini lopova, a izgleda da prilika čini i šamarača predsjednika.
Takav prizor kod dobrog dijela gledalaca, bilo gdje na planeti, aktivirao je auto-projekciju. Dana kada je Makron dobio jedan realni šamar, možete biti sigurni da su podijeljene hiljade, vjerovatnije milioni imaginarnih šamara, širom planete. I da vjerovatno nema predsjednika koji nije dobio (imaginarni, napomenimo) šamar. Što ti je moć primjera: ko nije pomislio “E, kako bih ga ja zalijepio”.
Uzgred, nema hrišćanina među aktuelnim predsjednicima po Evropi i svijetu. Koji bi predsjednik nakon ovakvog šamara, ponudio i drugi obraz? Od te tačke stvar preuzima obezbjeđenje i pravosuđe, hrišćanstvo se, kao i u mnogim drugim prilikama, očas otanji.
Takođe, ozbiljnost (i intenzitet) samog šamara ne bih dovodio u pitanje. Čovjek je, kako pročitasmo, mačevalac, što će reći da ima vrlo snažnu desnicu. Makron je tipičan predstavnik današnjih političara, koji djeluju kao neke plastične kopije nekadašnjih ozbiljnih igrača. Kao neke političke barbike, tako nešto… Ta vrsta političara, očito je u stanju probuditi kod građanina potrebu za nestandardnoim reakcijom.
Koliko god sam čin šamaranja bio agresija i gadost, i čak iako smo principijelni pacifisti, kada je političar (na vlasti) žrtva svi smo unekoliko spremniji da stvar, gotovo pa razumijemo… Mora da to govori nešto i o današnjim političarima. Možete li zamisliti da neko ošamari Čerčila ili De Gola? Naravno da ne. Oni su mogli da prime metak, ali šamar ne. Ali, to je bio ozbiljan svijet.
Mi nismo imali ovako atraktivnu priču sa javnim šamarom. Kod nas su takve priče suviše žanrovski jednosmjerne: golo nasilje. Sjećam se jednog ružnog šamara sa beogradskog aerodroma…. Tada je, podsjetimo, obijesni biznismen, miljenik vlasti, ošamario opozicionog političara koji se zatekao na aerodromu, i to sa suprugom. I koliko god je taj napad bio primitivan i ogavan, mnogo jezivija stvar je uslijedila na suđenju.
Tada je obijesni biznismen, u želji da pojasni (ali i relativizuje!?) svoj čin, kazao da političara nije udario “da ga povrijedi, već da ga ponizi, kao što se udara žena ili dijete”. Ne znam koliko je osuđen zbog napada i šamara, ali za ovu izjavu je zaslužio više od kazne, više i od prezrenja…
Očito da su mnogi presudu zlikovcu Ratku Mladiću doživjeli kao - šamar. Tu vrstu kolektivnog mazohizma nije lako razmijeti.
Sjećam se ovog zločinca iz vremena kada je činio čuda, kada je palio i žario. Danas, kad gledate olupinu jednog očito ne prepametnog, a pozvijerenog čovjeka, sjetite se toga vremena, slika će biti potpunija.
Uostalom, svaka pravedna presuda ovaj svijet, makar za zeru, učini boljim mjestom. A onaj ko pravdu doživljava kao šamar, ima mnogo većih problema nego što misli.
Bonus video:
