Pucaju gromovi sa Andrićevog venca iz Beograda. Sijevaju munje sa Bulevara Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici…
Podjednako na udaru međusobno zakrvljenih Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, njihovih medija i janjičara, kao i sve većoj skepsi onih koji ne mogu očima vidjeti ni jedne ni druge, Vlada Crne Gore navršila je protekle sedmice 200 dana, a izgleda i još će.
Možda ne baš „na mnogaja ljeta“, kako je u jednom od već brojnih gafova, premijer Zdravko Krivokapić, na britanskom razaraču u barskoj luci, poslao čestitku za 95. rođendan kraljici Elizabeti, ali za sada opstaje.
Njeno stanje najbliže je onome što prosječni Podgoričanin, na pitanje kako je, zagledan u jutarnju dojč kafu, mudrošću dežurnog sinoptičara uzvraća: mjestimično.
Mada na trenutke izgleda da samo što nije pala, ipak neće. Prije bi se moglo desiti da se premijer utopi, ukoliko u religioznom zanosu koji ga povremeno dohvati, pokuša da hoda po vodi, kao što je onomad tvrdio pred kamerama, da vjera pomjera planine.
S kakvim god da su uvjerenjima došli u Podgoricu, pred političkim apsurdima počeli su da se krste i ambasadori, jer godine iskustva ne pomažu da shvate, kako vlast može da bojkotuje samu sebe, kao što to čine poslanici Demokratskog fronta koji su napustili parlament.
Kada se vlast smijeni na parlamentarnim izborima poslije 116 godina, i nakon tri decenije autokratske vladavine Mila Đukanovića, strasti koje su pokuljale sa jedne i neiskustvo sa druge strane, iznjedrile su situacije koje nije lako objasniti političkom teorijom, ni prizivanjem elementarne logike.
Muke po apostolima
Koliko god da traje ova vlast, biće upamćena prije svega po tome, da su je od prvog dana, i prije njenog izbora, žešće nego Đukanović, njegovi poslanici i medijske interventne jedinice, i bez psovačke zadrške, napadali oni koji su je predložili i izabrali, lideri Demokratskog fronta, iz koalicije Za budućnost Crne Gore, koja je u parlamentarnu većinu unijela 27 od 41 potrebnog glasa, ostrvili su se odmah na svog nosioca liste Zdravka Krivokapića, koji je na to mjesto postavljen voljom mitropolita Amfilohija. Pokojni crkveni poglavar presudno je uticao da ovaj bude i premijer.
Nezadovoljstvo izborom vlade takozvanih eksperata, ili 12 apostola kako ih je Krivokapić krstio, u kojoj je mjesta bilo samo za jednog političara, lidera pokreta URA Dritana Abazovića, te sprečavanje da pod svoju kontrolu stave sektor bezbjednosti, razjarilo je lidere Fronta. To se, izgleda još manje svidjelo njihovom beogradskom patronu, jer se pokazalo, bar na početku, da uzalud troši novac i medije.
Napadi u talasima ne jenjavaju, još od završetka izbora, kada je Krivokapić sa Abazovićem i liderom demokrata Aleksom Bečićem, potpisao koalicioni sporazum kojim je potvrdio da se spoljnopolitički put neće mijenjati, da se ne dovodi u pitanje građansko ustrojstvo Crne Gore, hitnost lustracije i borbe protiv kriminala.
Kako je prvi dio značio i ostajanje u NATO-u, potvrdu priznanja Kosova, kao i da nema ništa od povratka protjeranog srpskog ambasadora Vladimira Božovića, zbog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, unaprijed je odbačen čitav ultra desni program Fronta, koji je predstavljao logističku i finansijsku okosnicu koalicije „Za budućnost Crne Gore“.
„Iskliznuće“ ministra pravde Vladimira Leposavića, koji je na trik poslaničko pitanje DPS-a saopštio lični stav da osporava sud u Hagu uz relativiziranje genocida u Srebrenici, uzburkalo je javnost, zaljuljalo koaliciju, uz snažne reakcije sa evropskih adresa, natjeralo je Krivokapića da zatraži ostavku svog apostola. Ovaj je to, apsurd više, odbio. Slučaj je ušao u parlament, a Bošnjačkoj stranci se zgodno namjestilo da potencira novu rezoluciju o Srebrenici, iako je jedna već donesena prije 12 godina.
Đukanoviću je tako dobrodošlo da u parlament vrati svoje poslanike, koji su navodno, sve u borbi za očuvanje tekovina antifašizma, ušli u bojkot, pa je ministar smijenjen uz njihovu pomoć. Za rezoluciju o Srebrenici ti glasovi, pokazalo se nijesu ni bili potrebni, jer je postojala prosta većina. Za je glasala i jedna poslanica Fronta, koja je inicirala amandman kojim se osuđuje svaki pokušaj da se neki narod proglasi genocidnim, već se to može vezivati samo za pojedince. Bile su tri verzije takvog amandmana. Pored njenog, drugi su podnijele demokrate, a treći sam Front i taj je prihvaćen kao najbolji. A onda su Mandićevi glasali protiv. U njegovoj i Kneževićevoj interpretaciji narednih dana, gledaoci u Srbiji su imali prilike da čuju potpune neistine o tome da je srpski narod deklaracijom osuđen kao genocidan. To je poslužilo kao šlagvort, da preko svog ministra policije Aleksandra Vulina i šefa diplomatije Nikole Selakovića, kao i preko „iznenadnih“ novinarskih pitanja, Vučić zavapi nad zlehudom sudbinom Srba, svuda pa i u Crnoj Gori. Kako ti mediji nemaju stvarnog uticaja u Crnoj Gori, a kolone auta sa beogradskim tablicama idu ka Jadranu, ovo je očigledno bilo za domaću upotrebu. Zamagljivanje, recimo, činjenice da se Grčka opasno približila priznanju Kosova.
Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore, rijetki glas razuma koalicije Za budućnost Crne Gore, ipak je u pravu kada kaže da se niko nije toliko svojski trudio da bude izložen napadima, koliko Krivokapić. Crnogorski premijer, još od sastavljanja vlade, brzo je prepoznat kao osoba sa kim dogovor ima rok trajanja koliko i mačja svadba. Dešavalo se, uveče satima nekog ubjeđuje da bude ministar i da se dogovori, a da sjutra obznani drugoga. Slao je mejlove sa rasporedom resora ponuđenih strankama, a na kraju nije uzeo nikoga od njih, već se okružio svojim iz klerikalnih krugova. Često je koalicione partnere iznenađivao politikom svršenog čina. Zahvaljujući slučaju da je Tanjug objavio kako će direktno prenositi njegovo potpisivanje temeljnog sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Bečić i Abazović, upozoreni i od nekih diplomata, u posljednji čas su mu priprijetili da se iz Beograda neće vratiti kao premijer. Kada je stigao u Beograd, izmislio je da prenosi poruku „vjernog naroda“ kako novi crnogorski mitropolit treba da bude Joanikije. Crkvene vlasti su reagovale uvredljivim i prijetećim pismom na ovo nesvakidašnje ponašanje.
Olako potrošena popularnost
Krivokapićevu politiku „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“, već su prokužile i neke važne diplomate, koji u internim razgovorima kažu da mu se ne može vjerovati. Građansku Crnu Goru iritira, jer je za proteklih 200 dana bio češće na liturgijama, nego na sjednicama Vlade. Iritira je i njegov crkveno-slavjanski vokabular, često neprevodiv. Nedavno je poslije sastanka sa predstavnicima EU o nastavku pregovora o integracijama, princip regate opjevao kao, „ko prije đevojci, njegova đevojka“.
Vrdalamanje i jezičke akrobacije, izbacile su iz ose čak i Miodraga Lekića, iskusnog diplomatu, lidera Demosa iz Bečićeve koalicije „Mir je naša zajednica“, koji ga je u parlamentu nazvao klovnom i pajacem, i rekao da više nema njegovo povjerenje.
I u istraživanjima javnog mnjenja dostupnim NIN-u, osjeća se da je prvobitna ushićenost premijerom, koji se pojavio niotkuda, splasnula. Neki istraživači kažu da su rijetki primjeri takvog stropoštovanja na listi popularnosti.
Ni rezultati vlade, koje promoviše Krivokapić ovih dana, uprkos težnji da bude ubjedljiv, nijesu impresivni. Iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti je izbačen dio koji se bavi imovinom, i to je skinuto sa dnevnog reda, ali do temeljnog sporazuma sa SPC je daleko. Program vakcinacije ne ide po planu, a jedva je usvojen budžet, koji on i njegov ministar finansija Milojko Spajić, bezrazložno nazivaju najboljim ikad. Čak vrijeđa inteligenciju kada se hvali, kako je za tri mjeseca smanjio učešće javnog duga sa 103 na 88 odsto „a drugima su za to potrebne godine“. Na početku mandata, Vlada je emitovala 700 miliona euroobveznica, za vraćanje dugova i premošćavanje korona krize. Tada su dug podigli na 103 odsto. Onda su isplatili dospjele euroobveznice, koje je 2016. godine emitovao Đukanović kao premijer. I, abrakadabra, učešće je palo.
Iako je u parlamentu izdejstvovao zakon kojim se Uprava policije vraća pod okrilje Ministarstva unutrašnjih poslova, izostale su snažne akcije, najavljivane kao demontiranje hobotnice vlasti i organizovanog kriminala. Još se čeka na ozbiljnu rekonstrukciju sudstva i tužilaštva.
Odgovor na pitanje, kome onda treba ovakva vlada, logično glasi - nikome. Ali u crnogorskoj „mjestimičnoj“ interpretaciji to istovremeno znači - svima.
Političari dobro znaju rezultate pomenutih anketa, da Bečićeve demokrate, koje precizno izjašnjavanje o bilo kojoj temi, izbjegavaju izgovorom da nijesu potrebne podjele, imaju trend rasta još od izbora 30. avgusta prošle godine. Front pada i izjednačio se sa nešto osnaženim pokretom URA, a DPS je tek zaustavio sunovrat.
Ukratko, novi skori izbori, donijeli bi, možda, preraspored snaga unutar postojeće vlasti, ali ne i značajniju promjenu. Krivokapić, koji je kroz lokalne izbore u Nikšiću i Herceg Novom, gdje je snaženje demokrata potvrđeno, pokazao bliskost Bečiću, mogao bi krenuti u avanturu osnivanja demohrišćanske stranke. Nepoznanica je ovog puta crkva, jer Joanikije nije što i harizmatični Amfilohije. Nedavni Sabor SPC ukinuo je čak i titulu arhiepiskopa, zapisanu na Amfilohijevom grobu. Ukinut je i Episkopski savjet, a dodat pridjev srpski uz ime pravoslavne crkve, tamo gdje ga je pokojni mitropolit „redigovao“. Joanikijevu naklonost traži Krivokapić, nudeći pare za obnovu manastira, kod Bečića je veliki broj građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, a Mandić i Knežević hoće svoj dio, pa ako treba i preko dvojice patrijarha iz Beograda.
Krivokapić je nedavno, na premijerskom satu, na pitanje o aktuelnim odnosima sa Beogradom, otvorio još jednu temu koja bi mogla uticati da se srpsko biračko tijelo dodatno podijeli, na eventualnim izborima. Srbima iz Crne Gore, kazao je on pribićevski, matica je Crna Gora, a ne Beograd. Slično je satjeran uz ćošak, poslije bespogovorne poslušnosti Miloševiću, rekao nekadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i pobijedio beogradskog favorita Branka Kostića. Kasnije je on postao favorit Beograda - i izgubio.
Ravnoteža straha
Novi izbori ne odgovaraju ni Đukanoviću, jer za sada uspješno uspijeva da zaštiti lični komfor, pri čemu partija nema neku drugu ulogu. Ne treba mu da dva puta zaredom izgubi, pa je bolje da bar još malo odloži novo odmjeravanje snaga, jer nema dobrih vijesti o oporavku. Za to vrijeme, igrajući se kohabitacije, usporava kadrovske promjene u diplomatiji, vraća zakone na ponovno glasanje i tako namjerava još dvije i po godine mandata. Glasanjem DPS-a za rezoluciju o Srebrenici, Đukanović je izbio ključni argument postojanja svojih militantnih komitskih grupa, o tome da je Crna Gora većinski napustila antifašizam i evropski put. Ali je, brže bolje, pred partijskom omladinom, vatreno priprijetio da će te vrijednosti braniti „do posljednje kapi krvi“.
Da je zadržao i dio vaninstitucionalne moći ilustruje „majbah“ kojim se Đukanović i dalje vozi, jedan od dva koje je Krivokapić davno najavio da će prodati i novac usmjeriti narodnim potrebama. Auto, formalno, pripada Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Jedan „majbah“, koji je vozio bivšeg premijera Duška Markovića, je na licitaciji 25. jula, uz početnu cijenu oko pola miliona eura, Đukanovićev niko ne pominje.
Vladi Skupština trenutno nije potrebna, jer i nema hitnih zakona, a premijer je sebi dodijelio resor ministra pravde. Zakonodavni dom bi trebalo da izabere novog tužioca, i članove sudskog savjeta, što ne može bez dvije trećine, ili u drugom glasanju tri petine poslaničkih glasova. Znači, kao i u slučaju ministra Leposavića, bez DPS-a neće moći. Još jedan apsurd je da se Skupština može raspustiti ako, recimo, zbog bojkota većine, ne može da obavlja svoju funkciju. O tome odlučuje Vlada, dakle Krivokapić.
Front, koji je iz bojkota zatražio razgovore o rekonstrukciji vlade, ultimativno traži drugog premijera, možda i prelaznu vladu, i izbore krajem godine. Kako drugi nisu voljni, da sruši Vladu može samo uz pomoć DPS-a, a to bi mu potvrdom teze o spojenim sudovima, bio politički kraj.
Ravnoteža straha, mogla bi da potraje. Krivokapić pominje da će Vlada trajati do predsjedničkih izbora 2023. godine i, možda, prvi put iskreno govori o svojoj agendi i ambicijama.
Ako se nekim čudom nešto vanredno desi, pa ipak ode ranije, ne bi bilo iznenađenje da premijer, u svom stilu, političku karijeru, započetu u sedmoj deceniji, okonča riječima: „Oprosti im Oče, ne znaju što čine“.
(NIN)
Bonus video:
