Osamdesetih ste, ako ste držali do sebe, morali pročitati makar roman Rob Isaka Baševisa Singera, koji je BIGZ izbacio na tržište 1979. Poželjno je bilo da prelistate i neku od njegovih priča. Zašto? Ovaj pisac jevrejskog porijekla je rođen i odrastao u dijelu Poljske koji je tada pripadao carskoj Rusji, a od 1935. do smrti živio u Americi. Na potpuno iznenađenje izdavača i publike on je 1978. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Čovjek koji je tvrdoglavo pisao na jidišu, a čije je prvo djelo na engleski 1953. preveo Sol Belou, američki književni nobelovac, postao je svjetska literarna zvijezda u svojoj sedamdeset i šestoj godini života.
Jidiš, moj jezik
Ni jedan pisac u 20. vijeku nije s toliko ljubavi i očajanja prigrlio svoj sopstveni jezik. Singerov lik iz romana Rob, Jakov, smješten je u poljski 17. vijek. Kada se budi u kolibi Jakov svojoj kravi poželi dobro jutro: “Tokom godina je navikao da razgovara sa kravama, pa i sa samim sobom, samo da ne zaboravi jidiš“. Razgovor sa kravama da se ne zaboravi jezik? Nije li taj sizifovski napor govorenja na jeziku koji malo ko čuje i razumije ustvari metafora za Singerov život?
On je pisao na jeziku koji su jedni smatrali dijalektom srednjonjemačkog, drugi zasebnim jezikom, ali nesposobnim da pronađe širu čitalačku publiku. Ipak, jidiš je jezik naroda “kojeg je bog odabrao za patnju, obasipajući ga svim mukama opisanim u Knjizi o kaznama“, kako Singer na drugom mjestu navodi u romanu Rob.
"To je moj jezik. Upravo na tom jeziku ću pobijediti ili izgubiti”, rekao je Singer u jednom razgovoru, odgovarajući po ko zna koji put na pitanje zašto piše na jidišu.
Germanska formula aškenaskog svijeta
Jidiš je germanski jezik aškenaskih Jevreja koji su se naselili njemačko govorno područje. Nastao je u srednjoj Evropi od gornjonjemačkog u njegovom srednjem razvojnom stepenu između 1050. i 1350. Skoro četiri petine rječnika je bez sumnje njemačkog porijekla. Ali u jezik su umiješani drevni aramejski, hebrejski i niz izraza iz slovenskih i romanskih jezika. Prije Prvog svjetskog rata devet od deset Jevreja na planeti bili su aškenazi. Budući da je jidiš u njegovoj istočnoj varijanti bio maternji jezik većine tih ljudi, može se reći da je to bio jezik najmanje desetak miliona govornika. Čak je u prvim godinama Sovjetskog Saveza jidiš podržavan kao jezik jevrejske sirotinje, za razliku od hebrejskog kojeg su sovjeti proglasili jezikom klasnog neprijatelja. Ali pod Staljinom, koji se vratio klasičnoj antisemitskoj premisi, ta podrška je ukinuta.
Procenjuje se da je broj govornika jidiša danas opao na pola miliona, nešto više optimizma pokazuju procjene koje govore o najviše milion i po ljudi koji govore tim jezikom. Tome je doprinijela dominacija hebrejskog kao zvaničnog jezika Izraela, ali i utapanje Jevreja u druge jezičke zajednice.
„Ljudi me često pitaju zašto pišem na jidišu, jeziku koji se može smatrati mrtvim. Pokušaću da to objasnim u nekoliko riječi. Volim da pišem priče o duhovima, a ništa bolje ne priliči duhovima no mrtav jezik...”, izjavio je Singer sa njemu svojstvenim humorom. Na dodjeli Nobelove nagrade decembra 1978. dobar dio govora posvetio je značaju jidiša za umjetničko stvaranje: “Za mene su jidiš kao jezik i ponašanje onih koji ga govore identični. U jidišu kao jeziku i duhu nalaze se izrazi pobožne radosti, želje za životom, čežnje za mesijom, strpljenje i duboko poštovanje prema ljudskoj individualnosti. Postoji na jidišu miran humor i zahvalnost za svaki dan života, za svaku mrvicu uspjeha, za svaki susret sa ljubavlju”.
Icek Zinger iz carske Rusije
Singer je rođen 1902. u Leoncinu, u današnjem poljskom Vojvodstvu Mazovskom - tadašnoj carskoj Rusiji. Zaveden je pod imenom Icek Hersz Zynger. Docnije je tvrdio da se rodio 1904. Njegov otac je pripadao sedmoj generaciji hasidskih rabina. Navodno je prvi od tih rabina bio učenik osnivača hasidizma Bal Šem Tova. Majka takođe rabinova ćerka, zvala se Batšeba (Vitsaveja) - po ženi biblijskog kralja Davida i majci Solomonovoj. Iako nisu bili siromašni otac je odbacivao svaki luksuz.
Singer će o odrastanju u takvom domu docnije reći: “U našoj kući i u mnogim drugim kućama vječna pitanja su bila aktuelnija od najnovijih vijesti iz novina na jidišu”.
Poslije nekoliko preseljenja, porodica se obrela u jevrejskom kvartu Varšave. Tada je tu živjela najveća jevrejska zajednica svijeta. 1910. su od 760.000 stanovnika Varšave 300.000 bili Jevreji. Neimaština koja je pritisnula porodicu u Prvom svjetskom ratu prinudila je oca i majku da se razdvoje. Majka se sa Isakom i njegovim mlađim bratom Mošeom preselila u svoje rodno mjesto. Potom se Isak opet vraća za Varšavu, da bi pošao u školu za rabine. Poslije godinu dana napustio je školu, ali ga stariji brat zapošljava kao lektora u redakciji časopisa Globus. Već drugu objavljenu priču potpisuje pseudonimom izvedenim iz majčinog imena - Batšebin sin postaje pisac Baševis.
Oženio se 1929. i dobio sina Izraela Zamira, a kada je 1935. pošao za bratom u Njujork razveo se od žene Runije. Sina će opet vidjeti tek 1955. u Palestini.
Američke decenije
Objavljuje svoju prozu i poeziju na jidišu u njujorškom časopisu Forverts (Napred). Almu Vaserman koja je iz Minhena pobjegla pred nacistima upoznaje u Njujorku 1938. Vjenčali su se 1940. a tri godine kasnije Isak Baševis Singer je postao američki državljanin. Inspirisali su ga Knut Hamsun i Tomas Man koje je prevodio na jidiš.
Sol Belou, američki pisac jevrejskog porijekla, i kasniji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, preveo mu je 1953. pripovjetku Gimpel Luda na engleski. Od tada u Sjedinjenim Američkim Državama njegova pripovjedačka slava raste sa svakim prevodom na engleski. Kasnije je lično učestvovao u redigovanju engleskog prevoda, dotjerivao je engleski tekst do te mjere da je sam govorio o “drugom originalu”. Na srpski su prevedene njegove priče i romani: “Metuzalemova smrt i druge priče”,„Mađioničar iz Lublina”, „Sotona u Goraju”, „Ludak”, „Neprijatelji”, „Rob”, „Sjenke na Hadsonu” kao i autobiografsko djelo „U sudnici mog oca”.
Nobelova nagrada za književnost je Isaku Baševisu Singeru dodijeljena 1978. “za njegovu upečatljivu pripovjedačku umjetnost, koja sa korijenom u poljsko-jevrejskoj kulturnoj tradiciji oživljava univerzalne čovjekove okolnosti”. Singer nije očekivo Nobelovu nagradu, ali je u njoj vidio “priznanje jidišu - jeziku egzila, jeziku bez zemlje i granica, koji ne potpomaže ni jedna vlada, jeziku koji nema riječi za oružje, municiju, vojne vježbe i ratnu taktiku; jeziku koji jednako preziru i bezbožnici i emancipovani Jevreji. Istina je, da su to što su velike religije propovijedale, iz dana u dan praktikovali ljudi iz geta koji su govorili jidiš. Oni su bili u stvarnom značenju tih riječi - ljudi Knjige”.
Pripovijedanje kao izbavljenje
Pripovijedanje za Singera nije bila djelatnost kao sve druge. Pripovijedanje je - proizvođenje smisla. U priči Pripovjedač Naftali i njegov konj Sus Reb Zebulun je rekao: “Danas mi živimo, ali već sjutra, danas će biti priča. Čitav svijet, čitav ljudski život, samo je jedna duga priča“. To je najdublji Singerov motiv. Neispričan život kao da ne postoji.
Ali pripovijedanje je i više od toga - potraga za nadom, a možda i za putem spasa. Singer je naglašavao da u staroj jevrejskoj literaturi nije postojala temeljna razlika između pjesnika i proroka: “Naša stara poezija je često postajala zakon i način života”.
Ovdje se vidi koliko je Singerovo djelo zasnovano na skoro uništenom svijetu njegovog djetinjstva - svijetu hasidskog misticizma koji nas podsjeća da se stvarnost često ne može promijeniti, ali oči koje gledaju mogu.
Singer nikada nije bio dogmata, u njegovom djelu je čitav niz likova koji se svađaju sa bogom. Na jednom mjestu u Robu kaže: „Zakonski propisi i obredi su se množili, ali se uskogrudost ljudi nije smanjivala; vođe su tiranski vladale; mržnja, pakost i nadmetanje nisu iščezli“. U Vjenčanici nailazimo i na ovakvu misao: “Mislio sam da molim Boga; ali sjetio sam se šta je Spinoza napisao: Bog je bez emocija; On ne zna ništa o sažaljenju i radi prema vječnim zakonima. Toliko je razumno moliti se njemu koliko i vulkanu, vodopadu ili stijeni”. Singer ipak nije mogao da prihvati materijalizam - slijepu evoluciju kosmičke materije - kao krajnji odgovor.
Pjesnik kao spasilac
Iako je bio skeptičan, ponekad pesimističan, on je sačuvao nadu za čovjeka i čovječanstvo u vjeri u poeziju, koja je za njega, zasigurno, vrsta bogobojaznosti:
“Ma koliko čudno zvučale ove riječi, često me opsijeda misao, ako sve socijalne teorije dožive slom, ako ratovi i revolucije čovječanstvo gurnu u potpunu tamu, da bi pjesnik - kojeg je Platon protjerao iz svoje Republike - mogao da ustane, da bi nas sve izbavio”.
Isak Baševis Singer je umro prije tri decenije, 24. jula na Floridi. On je jedini koji je pišući na jidišu - nekada glavnom jeziku evropskih aškenaza - dosegao planetarnu slavu. Podsjetimo, iz aškenaskog miljea potiču imena bez kojih bi naša današnja kultura bila nezamisliva - Albert Ajnštajn, Gustav Maler, Franz Kafka, Sigmund Frojd, Džordž Geršvin, Mark Šagal, Noam Čomski.
Singer je tom aškenaskom svijetu, i običnim ljudima prikliještenim između epohalnih ratova i pogroma, podigao veličanstven književni spomenik.
Bonus video:
