Ne pamtim da su dani uoči Olimpijskih igara ličili na ovogodišnje, predtokijske… Čak i u sumorno hladnoratovsko doba, početak Olimpijskih igara bio je razlog za neku vrstu planetarnog razumijevanja i sveopšte radosti.
To nisu promijenili ni politički uplivi u vrijeme učestalih bojkota (76, 80, 84, 88), a ni monstruozni masakr u Minhenu, kada je napadnut temelj same ideje olimpijskog bratstva.
Doduše ja živim u Crnoj Gori i znam da se sve može pretvoriti u - nešto drugo. U kakvu brljotinu. I pobjede u sportu kao i one u politici…
Brljotine, nove i stare, brljotina koja teče...
Jedan od medijskih refrena ove nedjelje bili su važna (i logična) odluka o Solani i odluka o zabrani skladištenja cigareta u Luci Bar. Ove dvije odluke mogle bi biti temelj za ozbiljne udarce organizovanom kriminalu i čitavom onom partijsko-poslovnom mraku koji je stvorio DPS u vrijeme svoje nekontrolisane moći.
Dritanovo javno čuđenje - što građane toliko opsijedaju potezi ministarstva prosvjete, kad se dešavaju ovako značajne i velike stvari - svakako je trebalo da izostane.
Prije svega, ne pripada političaru, posebno ne modernom i pametnom, da objašnjava građanima što treba da ih oduševi i kako što da posmatraju. Jer, nakon ovakve izjave, nakon ukazivanja ovakvog gledanja na stvari, neko bi mogao pomisliti da je pomak oko šverca, ma kako važan bio, trebalo da pokrije druge brljotine ove vlasti, konkretno ministrice Vesne Bratić. Koju potpredsjednik Vlade brani na krajnje neobičan način: ako “mnogi ljudi u njenom timu rade protiv nje”, ona, izvjesno, nije za ovaj posao. Kao što je to uglavnom bilo jasno i prije ove “odbrane”.
Zapravo, ostavite ljudima da sve vide - i pomake i brljotine, bez selekcije. Vrijeme je da ovdje stvari prestanemo gledati kao navijači - ili/ili, jer, cjelovite slike naše stvarnosti nema bez i pomenutih i svih drugih brljotina. Koje, budimo jasni, u Crnoj Gori ne počinju sa ovom vlašću.
Kada je riječ o švercu, upisak je da većina ljudi i ne shvata što se desilo. Demontiranje švercerske paradigme koja je obilježila CG proteklih decenija, bio bi podvig dostojan najvećih političkih djela. Ipak, valja biti svjestan: to su vjerovatno - slojevi i slojevi švercerskog nasljeđa. Odnosno - taj posao tek treba da se radi.
Ovdje većina građana, kojima se šalje zamjerka što nisu dovoljno srećni zbog “ukidanja šverca”, ima prilično ambivalentan odnos prema švercu. Najblaže rečeno. Zvanični narativ o “spasu” u vrijeme sankcija, isplati penzija i slično, učinio je da mnogi šverc doživljavaju, ako ne baš kao patriotsko pregnuće, a ono bar kao - nužno zlo. Zato je unekoliko licemjerno čuđenje nad novim izjavama ambasadora Montgomerija. Nije on o švercu i Đukanoviću rekao ništa što gotovo svaki punoljetni građanin Crne Gore odavno ne zna. Ali, to je ljudima bila osnovna tačka fascinacije u odnosu na Đukanovićevu vlast.
Uprkos silnoj retorici o pomirenju i zaklinjanju da neće biti revanšizma, teško je oteti se utisku da se, bar kada je riječ o prosvjeti, dešava upravo to. U opsesivnom pregnuću ministarke Bratić da slučajno ko u prosvjeti ne ostane na rukovodećem mjestu, vidjeli smo da se smjenjuju i mrtvi.
Nije li to bila dobra prilika ovoj vlasti da pokaže da su drugačiji od prethodnika? Ako to jesu. Zašto po svaku cijenu smjenjivati one koji dobro rade? A bilo je, nema sumnje, i takvih. Zar nije neko pomislio da je to prilika da se pokaže da predizborne poruke nisu bila prazna priča? Doduše, vjerovatno se tada ne bi mogao plaćati “kadrovski harač” DF-u i nezajažljivim apetitima ove ekipe. Vučićevi na sve spremni kerberi.
DF-ov kadrovski pohod na institucije nesmetano traje dok se bjesomučno napada Vlada koja aminuje i potpisuje njihov “desant po dubini”. Nije se lako snaći u CG.
A kakva nam je Budućnost? To smo vidjeli na Farskim ostvrvima…
Bonus video:
