Ako episkop Joanikije ne dobije podršku Svetog arhijerejskog sabora SPC, dobiće volju da nastavi putem mitropolita Amfilohija ka crnogorsko-srpskom pomirenju i jačanju samostalnosti Mitropolije ali - neće imati moć. Ukoliko postane mitropolit, dobiće moć ali - neće imati volju...
Da ponovim ovaj odlomak iz proljetošnje kolumne podstaklo me je obraćanje mitropolita Joanikija povodom protesta zbog njegovog ustoličenja na Cetinju.
Nije pristojno što citiram samu sebe, praštajte, grijeh na moju dušu. Zgriješio je mitropolit mnogo teže, iskazujući poštovanje prvo tuđoj državi pa svojoj, ali ne traži oproštaj ni od koga.
- Volim i Srbiju i Crnu Goru, poštujem obje države, šta sad tu više od mene neko traži - čudom se čudio, praveći se da ne shvata kako je upravo naveo jedan od najvažnijih uzroka cetinjskih protesta, podstičući tako njihovu masovnost i trajanje.
U jednom je ipak bio u pravu, sve dok je crnogorskom mitropolitu Crna Gora na drugom/posljednjem mjestu, niko izvan SPC niti ima što od njega da traži, niti može da očekuje.
Da se sad ne vraćam godinu unazad, na njegovo zaprepašćujuće otkrovenje "tri tajne srpske golgote". Od kojih je - nakon Kosova i Jasenovca - treća bila Crna Gora, iako je u njoj za trideset godina broj Srba - utrostručen...
* * *
- Oni su se mene odrekli, ali ja kao pastir, kao mitropolit, kao čovjek Jevanđelja, ne mogu njih da se odričem. To su moja braća. To je narod koji mi je bog povjerio i ja mislim da u njima ima mnogo dobra - pokušao je mitropolit ovoga puta blagim riječima.
Da u narodu ima mnogo dobra, vjerujem mu na riječ. A koliko će dobra on donijeti tom narodu - e, to će moći da raspravi samo sa svojim bogom kad budu svodili račune.
Neke račune moraće da svede i sa upokojenim mitropolitom Amfilohijem. Na kojeg se, što vrijeme više protiče, sve manje poziva.
- On je trpio kao jagnje božije... Kako je mogao sve to da trpi, da nikad riječi ne progovori. Da nikad ne osudi svoje Cetinjane - zapitao se mitropolit Joanikije s puno nježnosti, ali tek u drugoj polovini izjave za javnost.
U posthumno poređenje s jagnjetom božjim nije prikladno da zalazim, ali u ovo oko osude moram.
Zbog čega bi to mitropolit Amfilohije trebalo da osudi Cetinjane? Zbog teških riječi sigurno ne bi, đavolju im nije ostao dužan. Zbog djela još manje, nijesu mu Cetinjani učinili ni primać onome što Mitropolija i mitropolit Joanikije jesu.
Nije se još pošteno ni navikao na onaj svijet, kad su oni na ovom poništili sve što je radio posljednjih 15 godina. Za 1,5 sati uspjeli su da ukinu Episkopski savjet koji je on stvorio, izbrišu ime Pravoslavne crkve koju je on tako krstio, ponište titulu arhiepiskopa cetinjskog koju je on nosio i izbace iz Svetog sinoda stolicu MCP za koju se on izborio.
* * *
U međuvremenu, bilo bi dobro da mitropolit Joanikije onima koje zove braćom prizna bar pravo na vlastito ime.
Još bolje bi bilo da prestane da ih ubjeđuje kako su ono što nijesu. Uzimajući za istorijski izvor to što je "neko od braće Dragovića, koji su bili najučeniji ljudi u Crnoj Gori s početka 20. vijeka, lijepo rekao - mi smo po državnosti Crnogorci, a po narodnosti Srbi".
A najbolje bi i baš onako čojski - po ugledu na Marka Miljanova kojeg voli da citira više no ja samu sebe - bilo da i on i njegova crkva prestanu da u Crnogorce utjeruju srpstvo pozivanjem na to "ko su bili i odakle su došli Petrovići".
Ko god da su bili i odakle god da su došli, nijesu bili naši preci nego su samo upravljali državom naših predaka. Vlastitog potomstva nijedan od tih Petrovića - liše knjaza Danila i kralja Nikole - nije imao, i to iz subjektivnih razloga.
Danilo jeste imao jednu šćer, Nikola devet plus tri sina, ali to iz objektivnih razloga nije moglo biti dovoljno za nastanak jednog naroda, čak ni ovako malog kao što je crnogorski.
Za nestanak zamalo jeste bilo dovoljno, ali to je druga i veoma duga tužna priča...
* * *
- Nije samo Katunska nahija Crna Gora. Nije samo Cetinje Crna Gora - jedino je u čemu su mogli biti saglasni i mitropolit Joanikije i oni koji su na protest zbog najavljenog ustoličenja došli iz svih crnogorskih regija.
Saglasnost o (da li samo) crkvenom cjepkanju Crne Gore teško da će ikad biti postignuta, jer bi od nje ostala samo Katunska nahija i eventualno još jedna...
Zato je njegov poziv na dijalog - "ako su spremni da razgovaraju, da mi kažu za nešto da nisam u pravu, slobodno neka dođu, ali ja ne mogu da grajem ovdje ispred Cetinjskog manastira" - zvučao više nego licemjerno.
Ko bi mu normalan otišao na noge nakon onakvih optužbi za "urlikanje, manipulisanje i pravljenje petljavine na svoj obraz" i prijetnje da će "mnogi izmanipulisani ljudi, pomračeni i zloupotrijebljeni" navući prokletstvo na sebe...
* * *
O čemu bi se uopšte moglo razgovarati, mitropolit nije naveo. Ali jeste ono o čemu nipošto ne bi:
- Ne mogu da prihvatim da se u Crnoj Gori širi retorika velikog fašističkog sluge i kurira poglavnika Anta Pavelića, izdajnika Sekule Drljevića. Ne priliči to Crnoj Gori! Oni koji barjače sa barjakom antifašizma prihvatili su ideologiju najvećeg fašiste sa ovog područja - prokletoga Sekule Drljevića. Kakvi paradoksi, kakvo ludilo, kakva sramota!
Nijesam u posjedu saznanja gdje je mitropolit čuo tu retoriku, ali jesam nečega što je uslikano.
Što jes' - jes', Sekula Drljević prešao je put od žestokog srpskog nacionaliste preko crnogorskog independiste do ustaškog saradnika, da bi na kraju zaglavio s četnicima.
I jeste, bio je saradnik petrovdanskog fašističkog režima na Cetinju u julu 1941.
Ali kakav je tek paradoks, kakvo ludilo i kakva sramota to što je na svim fotografijama iz uzavrelog ljeta prvi do njega - mitropolit Joanikije (Lipovac).
Na prvoj, u boji, "prokleti fašistički sluga i ustaški kurir" Sekula Drljević i mitropolit Joanikije (Lipovac) svečanim ručkom u hotelu Grand proslavljaju proglašenje marionetske nezavisne Crne Gore pod italijanskim protektoratom.
Na drugoj, crno-bijeloj, vidi se kako mitropolit Joanikije (Lipovac) dočekuje upravo te okupatorske fašističke trupe. Logično, opet sa Sekulom Drljevićem, samo meni pobježe miš od laptopa pa se on ne vidi.
Treću fotografiju, na kojoj je mitropolit Joanikije (Lipovac) u sredini prvog reda Petrovdanskog sabora, ne mogu legalno da objavim.
Četvrtu, na kojoj ispred Cetinjskog manastira dočekuje italijanskog kralja, nema svrhe da postavljam - Vitorio Emanuele toliko je mali da se ne vidi.
Petu nijesam uspjela da nađem, može biti da je njegov govor u kojem je žestoko osudio Trinaestojulski ustanak zabilježen samo u pisanoj formi, bez foto-aparata.
* * *
Uprkos ovim i svim ostalim istorijskim svjedočanstvima, mitropolit Joanikije (Mićović) i njegova crkva prokletim smatraju samo Sekulu Drljevića.
Mitropolita Joanikija (Lipovca) kanonizovali su u sveca. Ili sveštenomučenika, ne razumijem se baš u crkvene kanone, ali razumijem da su znali što čine jer je procedura obavljena bez uobičajene pompe...
Stvarno, kakav paradoks, kakvo ludilo, kakva sramota!
P.S. Sekula Drljević, inače, nikad nije osuđen za ratne ili neke druge zločine. Dragoljub Mihailović i Ratko Mladić jesu, i to prvi pred domaćim a drugi pred međunarodnim sudom. Drljevićev portret nikad se nije pojavio ni na jednom svjetovnom ili vjerskom protestu. Portreti Mihailovića i Mladića jesu nošeni na mnogim skupovima čiji je učesnik bio i mitropolit Joanikije, ali to besprizorno veličanje ratnih zločinaca nikad nije nazvao paradoksom, ludilom ili sramotom.
Bonus video:
