U Crnoj Gori postoje samo stanovnici. Niđe građanina nema. Jer, ako nemaš skoro nikakva prava, ako živiš u haosu od države, ne možeš biti građanin sve i da po sred čela istetoviraš tu čarobnu riječ. Nema ni Crnogoraca, Srba, nema ni Albanaca, pa ni Bošnjaka. Svi smo isti, osuđeni jedni na druge, da stanujemo, dišemo iz dana u dan kao po kazni, iskompleksirani od istorije, lažnog morala i autodestruktivnog junaštva koje je uvijek na granici divljaštva.
Postoje samo stanovnici više klase koji se dobro sprdaju sa narodom. Oni kojima se može sve. Zato dragi tinejdž stanovniče, kad te u kakvom parku presretne šifunjer od policajca, brutalno istrese iz gaća kako bi našao krunski dokaz da opravda dnevnicu i prekovremene, sjeti se onoga čika što štipavicama kači državnu zastavu na žicu, što sa terasice viri u bijeloj trikmajici. E, njemu niko ne može ništa. On je moćan.
Dragi stanovniče sa položenim vozačkim, kad zaboraviš da vežeš pojas, pa te zaustavi policajac sa osmijehom jer će te rebnuti makar 50 eura za taj pojas i sigurno okriviti i da nemaš prvu pomoć ili lance u sred ljeta, sjeti se da je dugogodišnji načelnik i Bog plavih uniformi postao kolumnista i pozvao svu policiju na neposlušnost. Pozvao ih da i dalje samo slušaju čika u bijeloj trikmajici.
Dok se budeš lomio od banke do banke pokušavajući da nabaviš papire za kakav stambeni kredit koji ćeš doživotno otplaćivati, sjeti se koliko stanova imaju pojedini stanovnici više klase i da si ti samo stanovnik, a oni veleposjednici.
Ovo je zemlja u kojoj se nikome ne digne zbog tonu i po kokaina, zbog milionskih afera, ali se svi dignu zbog vjere, iako pravih vjernika ima vrlo malo.
Ako imaš snage, možeš u ovoj zemlji sve. Možeš da budeš strah i trepet, da pozivaš policiju da ti se pokloni i klekne, da komanduješ i kad nisi više komandant, da se zalijećeš na kordon i probaš da se probiješ uprkos svojoj nekorpulentnosti.
Puštiće te brzo, baš kao čika u trikmajici. Jer on zna sve trikove. Dovoljno je da poznaješ tužioce i sudije, da sa sobom vodaš kakvog pokondirenog advokatčića koji će skorojevićki na glavu da metne šešir koji nije ni za plažu, ali izgleda jeste za našu sunčanu sudnicu. Ni svilena marama oko kratkog vrata ne čini advokata.
Naš čarlibraunoliki tužilac vjeruje u talik, a talik i takulin slične su riječi. Sve se vrti oko para i tovara.
Država u kojoj je čiko u trikmajici slobodan čovjek, u toj državi svi stanovnici su zatvorenici.
Ne serimo više o slobodi!
Bonus video:
