Najtiši do sada RUŽIČASTI OKTOBAR. Da li je pandemija korone nadmašila pandemiju kancera u Crnoj Gori? Bar nešto lijepo jeste saznanje da postoji Fondacija BUDI HUMAN za pomoć djeci oboljeloj od kancera i empatija kod svih onih koji mogu odvojiti dio novčanih sredstava za one koji baš ne bi trebalo da obolijevaju. Jer djeca su produžetak života, radost i nada za sve roditelje.
Bolest ne bira po godinama, jednostavno lukavo zakuca na vrata. Hod po mukama od liječenja pa do ozdravljenja. No, ne leži vraže, skupe su to bolesti…
Ovih dana sve češće možemo vidjeti apele za pomoć oboljelima i liječenje u inostrastvu. Lično sam vidjela kutije na šalterima, ljudi su nemoćni, vape za pomoć. Pitam se, zašto mora tako, zašto zajednica i društvo ne povedu računa ili su takvi pacijenti kojima je neophodno liječenje u inostranstvu ipak prepušteni sami sebi pa mukama nikada nema kraja. A imamo samo jedan život, a on nema reprizu.
Odlično nam je poznata priča jubilarnih 10 godina borbe sa ovim pošastima. Jer kako stari kažu - nije umro dug nego vraćanje.
Podatak da je svaki četvrti građanin u Crnoj Gori gladan - što će biti sa takvima ako se razbole, ko će njima pomoći? Kolike su mogućnosti za sve one sa socijalnim primanjima, penzijama u rasponu od 90 do 200 eura? Jadno i žalosno, cijene enormno rastu, tako da je najbolje da ih bolest zaobiđe.
Mislim da su pacijenti sa malignitetima među najugroženijim kategorijama u vrijeme pandemije. Koliko se vodi računa o svima njima? Pitanja uvijek dosta, vrijeme neumitno teče, ko nije prošao ne može očekivati da ga razumiju.
Nema ljutnje, ko zna, nadam se boljim danima i ljepšiem sljedećem OKTOBRU.
Bonus video:
