Ko bi rekao da jedna bubica stvari ponekad može rastresti više nego slon. Samo ako je pronađete na pravom mjestu.
Aktuelna medijska zvijezda u Crnoj Gori upravo je - jedna bubica.
Ova bubica je pokrenula brojna ekološka pitanja: iz kojeg staništa je izmiljela, recimo. Kakvi su je vjetrovi donijeli baš tu gdje je pronađena, ali i ko je slušao njen udaljeni glas…
(Dok ima njenog udaljenog glasa, nema ni udaljene sumnje, možda bi se moglo reći.)
Biti bubica u Crnoj Gori nije lako, reći će neko sažaljiv, na prvu loptu. Nije lako biti ni čovjek, ni pas, ni vuk, ni orao, a kamo li bubica, kazaće mu kakav realista.
Ali, nije to ništa, pala bubica na međeda, kako bi mogla da glasi nova verzija starog narodnog izraza.
U kabinetu Specijalnog tužioca Katnića pronađen je prislušni uređaj, kolokvijalno - “bubica”. I eto - javnog spektakla.
Katnić je i inače lik koga mediji “vole”, “sceničan” je, u smislu da je svaki njegov istup neka vrsta atrakcije, bilo da je atrakcija jezička, logička ili profesionalna…
Sada još i bubica. Povodom koje gotovo svi izgledaju više uzbuđeni od samog Katnića. Vjerovatno poznaje drevnu vještinu hipnotiziranja bubica. Možda je i bubicu, kao onda onog Paju ubijedio da pređe na njegovu stranu?
Na našim prostorima bubice su, ne od juče, aktivan sudionik istorije. Na jednom od najvažnijih raskršća u razvoju SFRJ, jedna bubica je pokazala - novi pravac ili pravi smjer, nazovite to kako hoćete. Kada je Broz pronašao bubice u svojoj spavaćoj sobi - počela je demontaža rigidnog komunističkog policijskog aparata. Ne vjerujem da će Katnić ići tako daleko.
Bubica, deminutiv od bube, pored prislušnog uređaja, a što je značenje koje je postalo popularno tek unazad pedeset-šezdeset godina, ima još zanimljivih značenja i izraza. Čak postoji i nadimak - Buba, odnosno Bubica…
”Miran kao bubica” je odvratni kompliment koji ste mogli čuti od prosvjetnih radnika za đaka koji ne pravi probleme. Kažem “odvratni” jer je podtekst uvijek porazumijevao davanje prednosti ćutanju i neučestvovanju u stvarnosti, a što je u tzv, komunističko vrijeme bio savršen recept za idealnog podanika. Naši sumnjivi komplimenti: “Divan čovjek, ne čuje se živ, miran kao bubica.”
S druge strane, imamo kolokvijalno značenje gotovo sasvim suprotno, tako da bubice pokrivaju - ogroman semantički prostor. Kada je neko na svoju ruku, kada ima neobične ili samo nekonvencionalne ideje, onda se govori - “ima on svoje bubice.” To je neka vrsta blagog upozorenje: oprezno rukovati.
Ubaciti bubicu u glavu, nije vrsta personalnog prisluškivanja (mada sve udbe ovoga svijeta sanjaju o takvom uređaju), već žargonski izraz za informaciju koja rastura sistem iznutra, kada vam nešto što ste čuli ne da mira, kada počnete da gradite kule i gradove na nekoj sumnjivoj premisi koju vam je neko natuknuo.
U ocvalo doba SFRJ najpopularnija predstava u državi bila je Fejdoova “Buba u uhu” u režiji Ljubiše Ristića.
Imamo i dva filmska remek djela na temu bubica i prisluškivanja. Kopolino “Prisluškivanje” i “Životi drugih” Fon Donersmarka. Priče o dvije neobične dimenzije profesionalizma koje prate ovaj prezreni i surovi posao.
Uzred, vrlo je zanimljiva, pa i znakovita, ta primijenjena zoologija tajnih službi. Tamo su dvije navažnije i najpopularnije životinje - bubica (prislučkivač) i krtica (spavač, ubačeni agent). Znakovito, izvjesno, jer odabrana fauna nesumnjivo upućuje na podzemne slojeve, na fascinaciju podzemnošću…
U najkraćem - što je više bubica, možete biti sigurniji da podzemlje vlada nadzemljem…
Bonus video:
