Koji nas to nagon tjera da slavimo preko svake mjere. Želimo li da osjetimo vrhunac života, njegovo pjenušavo izobilje? Sjutradan smo u nekom bunaru svijesti, iz kojeg odjekuje kajanje. Aspirin, rasol, đumbir, i ko zna šta još. Danas je dobar dan da razmislimo o tome.
Volimo kad zaboli čak i kosa
Ranije su Francuzi kobnog dana poslije pretjerivanja u piću govorili da ih boli čak i kosa (mal aux cheveux). Današnji francuski ljubitelji beskonačne kapljice uobičajeno kažu kada su mamurni, ako dospiju da išta kažu, kako imaju „drvena usta” (la gueule de bois).
Anri de Tuluz-Lotrek nam je prije više od 130 godina svojom slikom “La gueule de bois” omogućio da saznamo kako sljedećeg dana izgleda njegova ljubavnica Suzana Valdon usta odrvenjelih od vina. Ili bolne kose.
Kada smo već kod mamurluka i slikarstva - u Nacionalnoj galeriji u Oslu nalazi se slika Edvarda Munka „Dan poslije“. Opet je u pitanju žena. Ona poslije pijanke spava. Tako je to sa umjetnicima. Najprije piju sa svojim ženama i modelima pa ih onda mamurni slikaju dok one mamuraju. Vidio sam tu sliku u Oslu, jedne davne godine. Ali mi je danas teško da se sjetim kada je to bilo.
Kako se to zove?
Inače, razni narodi imaju duhovite izraze za stanje glavobolje, mučnine i preosetljivosti na svjetlosne i zvučne podražaje. Irci to zovu „gripom iz smeđe flaše“ (brown bottle flu). U ruskom izrazu za mamurluk - pahmeljje - zapisan je hmelj, pa su mamurni Rusi u stvari „uhmeljeni”.
Vjerujem Ircima jer kombinuju crno pivo i viski, ali i Rusima jer piju votku na eks iz čaša nalik na tegle.
Međutim, mamurluk, naša riječ za kaznu koja nas stiže ako ne znamo da prestanemo sa pićem na vrijeme, ovamo je doputovala sa arapskog istoka. Turcizam u čijoj je osnovi arapska riječ za vino - hamr - smjestio se u sve bivše provincije Osmanskog carstva. U Rumuniji mahmureala, u Bugarskoj mahmurluk, između Slovenije i Makedonije ponegdje bez, a ponegdje sa onim „h“.
U Bosni sam još kao klinac imao prvi susret sa alkoholom. Dulo je među nama tinejdžerima umio da popije najviše “patoke” ili „brlje“, jer je taj otrov bio dostupan. On bi sjutradan znao s takvim samosažaljenjem i patnjom u glasu izgovoriti kako je “mahmuran”, da sam sopstveni mamurluk svrstao u drugorazredne doživljaje. Tako sam ja socijalizacijom u Sprečanskom polju usvojio dva pojma za intoksinaciju. Blago trovanje, koje sam ja ponekad imao, nazivalo se mamurluk. Ali kada sam jednom pomiješao kruškovac i pivo, saznao sam sjutradan i to šta Dulo osjeća kad kaže da je mahmuran. Mamurluk sa „h” je teški oblik istog stanja propraćen karasevdahom.
Od praha za oči do goriva za dušu
Zapisi iz vremena Treće egipatske dinastije, dakle, skoro dvadeset i sedam vjekova prije Hrista, svjedoče o tome da je ljudima bio poznat opijatski karakter alkohola iz fermertiranog voća. To potvrđuju i mezopotamski zapisi na klinastom pismu. Prvog dana godine 2022. za sve nas to znači: nismo ni prvi ni poslednji koji su na dnu čaše tražili radost, da bi sjutradan pronašli mamurnu tužbalicu. Mamurluk u čovječanstvu se redovno obnavlja i traje najmanje 5000 godina.
Supstanca koja je nastajala fermentacijom ostala je tajni duh voćnog vrenja sve dok persijski lekar i filozof Razi prije 11 vjekova nije pronašao način da ga izoluje.Tek mnogo kasnije supstanca je nazvana arapskom riječi, prvobitno rezervisanom za fini prah za oči - na naše trpeze je došla u latinizovanom obliku: alkohol.
„Jeftina mjuza, teška cuga“
U mojoj mladosti održavalo se alkoholičarsko nadmetanje rokera i narodnjaka.
Počelo je bezazleno još u djetinjstvu: Kemo je nazalno pjevao: „Vino i gitare, želim noćas ja u domu svom“. Asistirao je Miki Jevremović: „Pijem al’ ne znam čemu sve to“. Međutim, u doba njihovih uspjeha ja sam bio premlad da osjetim tešku sjenku mamurluka iza tih vedrih nota.
Ali već od gimnazije krenulo je žestoko. Bora Čorba je prednjačio „Dok stojim za šankom delimično pijan”, „Ja sam solunac vagon-restorana”, „Ti si cele noći forsirala konjak”, Džoni je muški parirao: „Kada Zagreb izranja iz sna./ Čekaju ga konduktera dva./ Da ih povede na remizu./ Da razbiju lozom krizu”... „Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze / Za šljakere što loču ko pesi…”
Sarajevska pop-rok škola nije zaostajla. Odnekud se začuo Loša - bolje biti pijan nego star. Momci iz Crvene jabuke su dobacivali: Na stolu su prazne čaše, rakija se popila… Đino Banana je, već na ivici narodnjaka, zavapio: „Daj da popijem/ daj da razbijem/ ma daj ne pitaj/ dušu ću da prolijem”. Iz Novog Sada je Đole dobacivao: „Popij još jednu, za treću smenu”. I onda čuveno retoričko pitanje benda „Jugosloveni”: Ko to voli da popije / ko ne može bez rakije/ Ko ne može bez kafane/ ko je u njoj čim osvane…” Naravno - uoči raspada Jugoslavije odgovor u ovom hitu je jasan - Jugosloveni.
„Kafana je moja istina”
Ali već kod Đine Banane i Jugoslovena upleli su se folkerski elementi u doživljaj svijeta. Narodnjaci su u toj oblasti bili original. Njihov teren je kafana, ona sa kariranim stolnjacima i limenim pepeljarama, punačkom pevaljkom u pretijesnom miniću i zamašćenim basistom iza nje.
„Od rakije nema bolje žene” tvrdio je momak po imenu Halid Muslimović. Gdje da je natoči? „Ima jedna krčma u planini”, savjetuje ga stariji kolega Nedeljko Bilkić. „Para nemam da bih vina pio”, požali se Marinko Rokvić, a Haris Džinović na to ima repliku: „Mnogo vina mi kroz vene prolazi…”. Toma ih tješi na svoj, paradoksalan način: „Hej kafano, muko”. Dima ima drugu teoriju o muci: „Nije mene, dušo, ubilo, vino rumeno”. Njegova muka je nevjerna ljubav, a kad te na Balkanu muči ljubav onda jednostavno moraš da popiješ. Na sve to će Hašim Kučuk Hoki: “Pijem, da je zaboravim, a želja se veća stvara”. Sinan Sakić konstatuje: “Čaša po čaša, u glavi lom, razlog za svaku - drugi je sa njom”. U cijelu virtuelnu krčmu upadne Zlata Petrović pa kaže: „Aj vino vino, to crveno vino, biće nama fino uz crveno vino”. Onda podigne registar: „Hajde, hajde, hajde, sipaj nama care, uzmi nam sve pare, život kratko traje”.
Još kad malo dublje zavirim na youtube, u treš ponudu, i ugledam pevaljku kako, odrađujući onaj hit „Volim momke koji piju rakiju“, puca iz pištolja, onda tačno znam gdje smo.
Dakle, kako god okreneš, odeš li u neku kafanu, vratićeš se iz nje bez para, a mamurluk ti ne gine.
„Ah divlje bi da riknem”
I tako, izgleda da su u takmičenju rokera i narodnjaka ovi drugi odnijeli definitivnu pobjedu. Ljubomir Micić je to znao još dvadesetih - pobijediće Barbarogenije. Micić, dadaistički zenitista, tada je naslutio to što će se dešavati sa nama: „Ah divlje bi da riknem u planine balkanskoga kontinenta”.
Ta divlja rika jeste svuda oko nas. A i ponašamo se kao da je Balkan naš kontinent, drugi nam ne treba. Čisti barbarogeniji koji instiktivno reaguju na sve tužnovesele ritmove - i na keca i na sedam osmina i na špansku rumbu.
Što se mene tiče, u godini koju ispratismo bio sam u mnogo kafana. Ali se nisam ni jednom napio. To je valjda umjerenost koju donose decenije kafanskog iskustva.
U kritskoj taverni sred Atine pio sam uzo sa ledom. Ali sam ga pio i u jednoj zemunskoj taverni. U somborskom restoranu dobru šljivovicu iz barika. U leskovačkom Bratskom restoranu domaću šljivu. U Tuzli sam pio nefiltrirano Tuzlansko, u Strugi točeno Skopsko. U Vevčanima, u kafani Domaćinska kuća „žoltu” rakiju mog života.
U Koblencu sam gustirao veličanstveno belo vino, rizling iz tog kraja. U Brdu piva, u mom komšiluku na Banovom brdu pio nemačko belo pšenično pivo, manje poznato od onih čuvenih, ali bolje. Nešto dalje, u jednom kafeu, odlično banatsko zanatsko pivo Salto koje miriše kao cvetno vino. U Skoplju sam na obali Vardara, u kubanskom restoranu pio zlatni rum. U Nišu sam pio točeno Niško. A crno vino? Doneo prijatelj nedavno flašu Kamnika. Ima višeslojni ukus, sunce izviruje iz njega. Podseća me na Siciliju i Portugal. A makedonsko je. To je najbolje što sam popio prošle godine.
Izgleda da nisam mamuran. Samo se sjećam putovanja i trpeza. Uprkos svemu.
Bonus video:
