Ponovo je aktuelna priča o Đukanovićevom povlačenju iz politike. U ovoj rubrici, avgusta 2003, napisao sam tekst (“Povlačenje”) i predložio mu istu stvar koju mu i danas predlažu oni koji su dobronamjerni prema Crnoj Gori. Tada je pričao o nekakvoj zavjeri protiv njega i CG, i tekst sam završio rečenicom da je “priča o zavjeri uvijek nedvosmisleni sutonski simptom”. To što sam tada prepoznao kao “suton”, evo i nakon gotovo dvije decenije - traje i dalje. Neki sutoni očito budu predugi. Kad se završe, već je mrkla noć…
U dijelu javne scene koja podržava DPS uočljivo je da jedan dio scene fetišizuje Đukanovića, a svo zlo pripisuje “partiji”, toj “gomili nesposobnjakovića kojih niđe ni bi bilo da nije Mila”. Nazire se politička filozofija koja bi se najjednostavnije mogla sažeti formulacijom “Sve za Mila, Mila ni za što”. Tu svijest prepoznaćete po “žestokom” kritikovanju partije, ali sveobuhvatnoj amnestiji samog Đukanovića. Smiješni “manevar”, koncept Gospodara.
A kako je počelo ovo uporno prokletstvo?
Proteklih dana imali smo i podsjećanje na takozvanu AB revoluciju iz januara 1989. Tada smo naučili da “godine počinju januarom”. Premda je jasno da to nije bila nikakava revolucija, već goli partijski puč.
Još i danas crnogorsko društvo plaća cijenu tog pogrešnog skretanja. Umjesto da se demontira jednopartijski sistem i otvori prostor političke slobode, crnogorska politička pamet je odabrala prevaru i podilaženje nacionalnim frustracijama i najnižim strastima. I najsramniji rat protiv komšija.
Radi mlađih čitalaca - bili su to dani pada Berlinskog zida, vrijeme kada je Evropa snažno mijenjala svoj lik. Oni koji su shvatili što se tada desilo danas su miljama ispred nas. Umjesto reformi i političkih promjena, crnogorsko društvo je zagazilo u mrak političke retardacije.
Tadašnji smijenjeni političari (nazvani “jagnjofucima”) su otišli razočarani i sa gorčinom, ali izvjesno, niko od njih nije bio Bela Gutman, i nije izgovorio nikakavu kletvu. Mislim na slavnog trenera Benfike, koji je nakon osvajanja Kupa šampiona otjeran, i navodno je prokleo Benfiku da narednih sto godina ne osvoji nijedan evropski trofej. Prošlo je šezdesetak od izricanja kletve, a lisabonski tim zaista nije osvojio nijedan trofej, i pored brojnih finala koja je igrao…
Otada, od te AB prevare, a ne revolucije, kao da nad ovim društvom lebdi nešto poput kletve Bele Gutmana…
Uostalom, u vrijeme “AB revolucije” Đukanović je jahao zajedno sa mnogima od današnjih političkih protivnika. Ovaj mizogini primitivac koji vrijeđa poslanice tada mu je bio uzdanica i ideolog. Sve te opskurne likove na scenu je izvela politička elita kojoj je pripadao i predvodio je sam Đukanović.
Smisao je samo retorički bio u promjenama odnosno reformama, zapravo se radilo o nacionalističkoj mobilizaciji na tragu Miloševićevog projekta.
U svijetlu današnjeg rasporeda snaga, jeste zanimljiva jedna činjenica. Imali smo dvije velike mobilizacije srpstva u Crnoj Gori. I obje je, na ovaj ili onaj način, kreirao/izazvao Milo Đukanović.
Ona mobilizacija s početka devedesetih bila je njegov tadašnji projekat u kojem je svesrdnio učestvovao, davao sve od sebe, pa i više od toga. Druga mobilizacija srpstva u CG direktna je posljedica Đukanovićevog otupjelog političkog refleksa, i gubljenja veze sa realnošću, što obično označava završnu fazu jedne autokratije. Riječ je o tzv. litijaškom pokretu (2019-2020), koji je Đukanović “pokrenuo” famoznim Zakonom, zapravo ne toliko njegovim sadržajem, koliko metodom usvajanja.
Današnji Đukanovićevi obožavaoci ovo vjerovatno ne smiju ni da primijete, ali, bilo bi lijepo znati da li ih u svemu tome makar nešto - zbunjuje ili uznemirava.
Svijest o tome kada je vrijeme da odete pripada samo najvećim političarima. Da pripada takvima, Đukanović bi odavno bio u mirovini.
Bonus video:
