DRUGI PLAN

Tamo gdje ribe lete

Kratka priča o jednom čudesnom događaju koji se završio na vrlo uobičajen način

25288 pregleda 93 reakcija 16 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Da sam vidio čovjeka kako hoda po vodi možda bih od straha opsovao, ali ovdje sam morao reći aleluja.

Maritimni događaj o kojem vam želim pričati desio se dvadesetak nautičkih milja od obale Floride, nadomak Ki Larga, gdje sam bio u posjeti prijatelju. Izašli smo na otvoreno more sportskim brodićem kome je u trtici poskakivao motor od 200 konja. Bio sam osunčan i koža mi je zahvalno primala suton, okeansku so i vjetar koji je lomio površinu vode.

Kubanski snaper žutog repa bio je naš plijen koji je morao biti dug dvanaest inča, inače bismo ga vraćali u vodu. Ničeg poštenog i viteškog u tom ribolovu, jer sonda je već prepoznala sva mjesta migracije ovog plemenitog zalogaja. Kad je izvadiš, ta riba je dobrim dijelom žuta kao naša lampuga, drečava kao teniska loptica, ali pola sata kasnije gledaš je mrtvu i vidiš da je zauvijek lišena pigmenta.

Da sam opazio čovjeka koji hoda po vodi, bacio bih štap i riknuo od straha, iako sam za takvo čudo pripreman. Kroz lektiru se taj hodač po vodi javlja kao važan bog moje vrste, pa bi svaka reakcija bila time uslovljena. No, vrijeme je došlo da se suočim sa čudnijim čudom.

Klizili smo prema obali, pratio nas je tvrdokorni morski pas, vrlo nejestiv i uporan, sa kojim se pecaroši uglavnom igraju i koriste njegovu sportsku narav da se zabave pod prvim zvijezdama. Noć se spustila na vodu i trebalo je da držim strijelu svjetla uperenu u pravcu obale. Stomak je osjetio da letimo, far u mojim rukama krčio je put, guzni mišići, listovi i trbušnjaci bili su u grču. Držao sam nišan svjetlosti naprijed, duboko nespreman za nadolazeće čudo.

Na vodenom plehu počele su iskakati tačke, jedna, pa druga, treća. Zujale su oko nas, kao da su se hranile fotonima iz moje lampe. Već ih se namnožilo na hiljade, leteće ribe poput insekata šamarale su vazduh oko čamca u punoj brzini. Ne možeš im vidjeti kraja, ni lijevo ni desno, ni naprijed ni nazad, samo mrka njiva pod mjesecom iz koje iskaču tijela krilatica na oštrom zraku.

Munjili smo rutu kroz pljusak i meni nije preostalo ništa nego da kažem aleluja, šta je ovo crni Vitfilde, tako se zvao moj drug za kormilom, i on uzbuđen, ali manje, jer je dobro poznavao čuda okeana. Uživao je u ribljem krštenju kome sam se predao. Sav mokar i oduševljen smijao sam se kao ludak dok sam letio među svim tim škrgama.

Na doku smo očistili žute repove, uzeli od svakog po dva filea, a ostalo bacili morskim psima koji se smucaju pored marine privučeni rasvjetom i ljudskim otpadom. Bogat je to otpad, Florida nije za golja i pješaka, pa smo kilometar do kuće trijumfalno prešli golf kolicima.

Možete zamisliti kako slavim život i kako sam dodirnuo vječnost, pjevušim i vozim kola u pravcu slasne večere, a točkovi mile kao što je brodić letio. Brzine su se poravnale u naletu otvorenosti za život, kad se ispred nas, sasvim logično, ukazala smrt.

Na zadnjem skretanju prema kući, u srcu penzionerskog naselja zatvorenog tipa, gdje je Vitfild već sahranio oca i čekao loše vijesti o majci, naišli smo na kola hitne pomoći. Komšija. Svake noći crvena rotacija milovala je drvene fasade tih kuća. Ovo mjesto zovu čekaonica za raj, rekao je Vitfild.

Tijelo su iznijeli umotano u platno, privezano za nosila sa dva kaiša crne kože. Niko nije plakao, rutinski su ga ispratili na dalje analize, gdje će slučaj biti administrativno obrađen i udaren pečat. Iz te će smrti nastupiti niz pravnih posljedica, umrli će postati fakat u ostavinskom postupku i više ga neće biti.

Zašto je mene, sa drugog kraja svijeta, zapalo da vidim kako taj čovjek odlazi iz svog doma? Dugo je šparao, negdje gore put Ajove, ili Ajdaha, bio dosljedan rob svojih radnih navika, da bi došao u Ki Largo, doživio da umre u raju, na žarkom suncu vječnog ljeta, među stablima limete, sa ukusom uspjeha koji mu nudi vrhunsku njegu i posmrtni đir u kombiju privatne bolnice.

Tako je to, pomislio sam, za razliku od crnogorskog radnika koji cijeli život rinta i nema se čime liječiti, ove babe i đedovi barem zasluže pozne dane mira, tombole i pecanja na račun minulog truda.

Za večerom nismo mnogo pričali. Jeli smo žutorepku na glupi američki način, jednostavno pohovanu, bila je bezukusna. Vjerovao sam da je riječ o prvoj kategoriji ribe, imao sam sve dokaze u tom pravcu, ali meni je bila kao guma, jedan mali život razmekšan da se lakše proguta.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")