Pismo akademika HAZU hrvatskom državnom vrhu o potrebi da se evropski put komšija (Crne Gore, BiH i Srbije) uslovi određenim pitanjima od nacionalnog značaja po Hrvatsku, očekivano, izazvalo je brojne reakcije.
S jedne strane, ljudi se ovdje sjećaju da akademici znaju biti i ptice zloslutnice - sve je počelo još sa zloglasnim Memorandumom - a s druge, malo koga danas u ovim zemljama uopšte zanima što misle akademici. I “naši” i “njihovi”. Političari, istina, vole ponekad te akademske centaršuteve - daju im priliku za kakvu raskošnu egzekuciju - ali, utisak je da danas sve to nema težinu kao nekad. Doduše to važi manje više za sve.
Sam ulazak u EU daje priliku komšijama koji su završili taj posao da udare po koju packu budućim Evropljanima. Uostalom, sjećate se kako je Slovenija peglala Hrvatsku sa Piranskim zalivom i nekadašnjom štednjom Ljubljanske banke? To su, što bi rekao “vječni” Fric, naši ljudi, naše naravi. Svi će se izređati u našem “evropskom toplom zecu”.
Dio negativnih reakcija, čini se sasvim s pravom, upućen je na ton pisma. Iza nekih redova teško je sakriti infantilnu zlovolju ogorčenih starina. Intonacije koje podsjećaju na duh i vrijeme Memoranduma ne mogu nikome donijeti dobra. Vjerovatno je najpreciznija Lekićeva formulacija - ovaj gest ne bi trebalo “ni potcijeniti ali ni precijeniti”.
Uostalom, sve stvari koje se akcentuju u pismu mogle su biti kazane i unekoliko drugačije. Ali, tada ne bi bila vidljiva politička ambicija ovoga pregnuća, koja je, vjerovatno autorima važnija od svega drugog. Akademici pričaju o manje-više definisanim stvarima, poput kopnene i pomorske granice, ali, vidljivo je da reakcije, pored same intonacije, u prvi plan ističu isključivo te momente.
U najkraćem - “uljudna” desničarska retorika, sa dopingom nacionalne budnosti. Dakle, sve je uglavnom jasno. Osim…
Pored pitanja granica i ratne odštete, u pismu akademika HAZU jasno se pominje i - povratak ukradenog kulturnog blaga.
Dok ova prva dva pitanja (ratna odšteta i granice) vidim kao idealnu pozornicu za klasična balkanska nadigravanja, ovaj treći momenat morao bi privući nešto veću pažnju. A vidim da to niko od političara i ostalih zainteresovanih ne spominje.
Ukradeno blago? Koje blago? Zar nije sve to vraćeno? Mi, ovdje u Crnoj Gori živimo u uvjerenju da je sve što je trebalo biti vraćeno - i vraćeno. Sjećam se, još u doba ministra kulture Branimira Popovića, vraćena je jedna od velikih slikarskih zbirki, ako se dobro sjećam, radova Dubrovčanina Milovana Stanića…
Ali, akademici govore o “povratku ukradnog blaga”, a sa “ove strane”, niko ne kaže da je ukradeno - vraćeno. Ako jeste, naravno.
To je već zanimljiva sitacija. Jer, moglo bi značiti da je upravo tako, odnosno da ukradeno blago - nije vraćeno. I zaista, tu su akademici u pravu - ne vjerujem da je moralno ići u Evropu, ili bilo gdje, a ne vratiti ukradeno komšiji.
Volio bih da neko od crnogorskih zvaničnika objasni: da li je sve što je devedesetih ukradeno od kulturnih dobara u toku agresije na BIH i Hrvatsku vraćeno? U javnosti je odavno stvoren utisak da je ta sramna epizoda zatvorena na jedini mogući način: povratkom opljačkanog.
Iz činjenice da nakon Pisma akademika HAZU to niko njima nije rekao, moglo bi značiti da su oni u pravu, odnosno da ukradeno kulturno blago nije vraćeno. U tom slučaju, morao bi se otvoriti novi set pitanja. Da li je moguće da nije sve vraćeno? Zašto i zahvaljujući kome?
Ako je sve zaista vraćeno, ta činjenica bi najsnažnije dikreditovala i ton i duh pisma iz HAZU. Zašto onda to nismo čuli?
Na koncu, neko iz Ministarstva kulture ili Vlade morao bi se oglasiti i jasno reći - da li je ukradeno vraćeno, postoji li evidencija o tome, da li se to desilo po odgovarajućim procedurama. Ili, ako nije, zašto nije?
Ko zna, možda je na sceni neko “šanersko” domoljublje…
Bonus video:
