Bugarska se već preko dvije godine ne uspijeva izvući iz niza političkih kriza. Tri runde parlamentarnih izbora, kao i nadolazeća četvrta, ne uspijevaju dovesti do željene stabilnosti nakon nebrojenih skandala koji su nagrizli dotad nepokolebljivu dvanaestogodišnju vladavinu stranke desnog centra GERB. Ustvari, upravo su politički skandali predstavljali ključan kotačić duge vladavine GERB-a, s obzirom na to da je javnost u jednom trenu otupjela pod navalom konstantne bujice spektakularnih otkrića. Bilo je tako do prošle jeseni kad je krhka koalicija triju anti-GERB stranaka formirala vladu koja se upravo raspada.
Glavna stranka vladajuće koalicije sastoji se od ključnih lica dviju tehničkih vlada iz 2021. Zove se “Nastavljamo promjene“ (PP), a većinom se temelji na meritokratskoj karizmi dvojice osnivača s harvardskom diplomom. Drugi članovi koalicije su BSP, ITN (“Postoji takav narod”), desno-populistička stranka poznatog TV voditelja i turbo-folk/rock pjevača Slavi Trifonova, i stranka Demokratska Bugarska, koja je i sama krhka koalicija četiriju liberalnih, zelenih i konzervativnih stranaka. Iskoristivši zamah antikorupcijskih prosvjeda 2020, nova vlada obećala je brzu i beskompromisnu pravosudnu reformu kako bi ukinula utjecaj mafije na državu i pokrenula željenu, ali uvijek nepotpunu, “europeizaciju“ Bugarske. No samo pola godine kasnije, vladajuća koalicija urušila se pod pritiskom nekoliko kriza proizašlih iz domaćeg i međunarodnog konteksta.
“Otimanje bugarske istorije”
Rat u Ukrajini bio je rani znak upozorenja: tada su se članovi koalicije svađali oko toga koji stav bi vlada trebala zauzeti po tom pitanju. Budući da je stranka BSP tradicionalno bliska Rusiji, oni nisu htjeli previše kritizirati Rusiju, a kamoli blagosloviti slanje oružja u Ukrajinu. Međutim, na kraju su se prilagodili činjenici da je nekoliko mjeseci nakon izbijanja rata Bugarska postala drugi najveći dobavljač oružja za Ukrajinu. Premijer Kiril Petkov se u početku kleo da Bugarska ne šalje oružje, a Ukrajina je to poduprla time što je od Bugarske tražila da samo popravi oštećenu bugarsku vojnu opremu. S vremenom se otkrilo da je premijer znao za neslužbene kanale kojima je oružje letjelo u Ukrajinu (uglavnom putem američkih firmi), nakon čega je priznao i da je to odobravao. Slanje oružja u Ukrajinu ga je zavadilo s predsjednikom Rumenom Radevim koji ga je i “uveo“ u politiku. Podnošenjem laži o Ukrajini, BSP je pokazao da je bio najfleksibilniji i najprilagodljiviji član vladajuće koalicije, čak i usprkos ruskim prijetnjama sigurnom odmazdom (uključujući i vojnu).
Šoumenova stranka ITN pokazala se puno manje fleksibilnom i urušila je koaliciju zbog pitanja pristupanja Sjeverne Makedonije Europskoj uniji. Bugarska je prethodno uložila veto na pridruživanje Sjeverne Makedonije EU, zahtijevajući da Sjeverna Makedonija izmijeni svoj ustav i prestane “otimati“ bugarsku povijest. Bugarska želi da Makedonija “prizna“ da makedonska narodnost i jezik ne postoje, već su izdanak bugarskog. “Harvardska“ stranka uspješno je radila na tome da se veto ukine, a onda je vođa ITN-a objavio da se njegova stranka povlači iz koalicije jer ne mogu biti suučesnici u “nacionalnoj izdaji“. Velika je ironija da bi se vlada koja toliko podržava Ukrajinu, i koja je čak spremna riskirati sukob s Rusijom, raspala zbog Sjeverne Makedonije, a službeno bugarsko stajalište o povijesti i identitetu Sjeverne Makedonije u savršenom je skladu s ruskim stajalištem o Ukrajini: “manji susjed” je lažna država s lažnim jezikom, naseljena malim Rusima odnosno malim Bugarima kojima su boljševici/komunisti isprali mozak, pa su povjerovali da su prava nacija itd.
Paroksizam oko Sjeverne Makedonije poklopio se s time da je vlada smijenila privatnu firmu koja kontrolira biosigunost na bugarsko-turskoj granici, za koju je zastupnik PP-a tvrdio da je glavna tranzitna ruta za krijumčarenje heroina iz Afganistana u Europu te da ju je odobrila vlada. Stoga su politički komentatori zaključili da je ITN razorio koaliciju kako bi zaštitio korumpirane interese kojima navodno služi te da je Makedonija bila samo izgovor.
Rusofili vs. rusofobi
Otprilike u to vrijeme, u pretjerano ornom pokušaju da ispuni svoje euro-atlantske dužnosti, vlada je protjerala 70-ak ruskih diplomata i osoblja ambasade zbog optužbi za špijunažu, čime je zaledila odnose s Rusijom. Taj potez - onkraj “normalnog“ zakonskog postupka protjerivanja - činio se drskim, s obzirom na to da Bugarska nije prekinula diplomatske odnose s Rusijom čak ni kad su stajale na različitim stranama barikada tijekom II svjetskog rata. Nakon što je vlada odbila poslušati Gazprom i obvezati se na shemu plaćanja u rubljima - što je rezultiralo naglim prekidom opskrbe plinom krajem travnja - uslijedio je diplomatski sukob. Iako se taj potez slavilo kao dugo očekivani prekid bugarske energetske ovisnosti o Rusiji, država za to nije dobro pripremljena, jer bi izgradnja veze s Grčkom preko koje Bugarska može primati ukapljeni plin iz SAD-a trebala trajati do kraja srpnja 2022. Vlada je u nekoliko navrata tvrdila da naporno radi kako bi zadovoljila energetske potrebe Bugarske plinom koji će biti jeftiniji od Gazpromovog, ali to se tek treba ostvariti, a cijena plina na međunarodnoj razini se penje zbog rata u Ukrajini.
Protjerivanja su dodala ulje na vatru sukoba rusofila i rusofoba - davne (pred)političke podjele koja prethodi svim drugima u modernoj bugarskoj povijesti. Lena Borislavova - voditeljica premijerovog kabineta - odgovorila je na kritike objavom da mnoge utjecajne javne ličnosti, intelektualci i političari primaju plaću Ruske ambasade višu od 2.000 eura mjesečno kako bi širili pro-ruske stavove. Na ovaj način Borislavova je svaku kritiku odnosa bugarske vlade prema Rusiji svela na to da je “plaćena” od Rusije. Borislavova nije podastrla nikakve dokaze, ali sama njezina tvrdnja pokazuje duboki ideološki cinizam u koji upada bugarsko društvo. Takvo političko okruženje teško će izazvati veći entuzijazam oko izbora. Izlaznost je, dapače, u posljednje vrijeme u kontinuirano silaznom trendu i izgleda da ga tehnokratski post-ideološki horizont većine stranaka ne može zaustaviti (s iznimkom stranke Vazraždane (Preporod), novog ekstremno desnog aktera u usponu koji je jahao na valovima nezadovoljstva protiv cijepljenja i pandemije, a sada iskorištava povrijeđene osjećaje bugarskih rusofila).
Poskupljenje i nepovjerenje
Zaoštravanje odnosa s Rusijom, iako potpuno opravdano, na europskoj razini stvorilo je ne samo političke, već i ekonomske posljedice. Nezaustavljiv rast cijena plina izazvao je prosvjede nezadovoljnih vozača autobusa i taksista u Bugarskoj. Poskupljenje plina ubrzalo je povećanje cijene komunalnih usluga i potjeralo inflaciju još više u stratosferu. Na primjer, u kasno proljeće inflacija je iznosila preko 14% - jedna od najviših stopa u Europi. Cijene hrane također vrtoglavo rastu, što dovodi do tučnjava oko ulja i drugih namirnica u velikim supermarketima. Jedna takva prilika završila je kobno za 77-godišnjeg umirovljenika nedugo nakon što je početak rata izazvao prve udare u indeksu potrošačkih cijena. Ostaje za vidjeti hoće li pokušaj Europske centralne banke da zauzda inflaciju povećanjem kamatnih stopa biti uspješan ili će to, što je vjerojatnije, povećati ionako znatnu zaduženost Bugarske, potpomognuto nezaustavljivim postpandemijskim balonom cijena imovine.
Kako bi malo ublažila pritisak na kućanstva, Vlada je uvela niz mjera poput ukidanja PDV-a i trošarina na kruh i benzin. Pomalo zabavno, nulta stopa PDV-a na kruh usvojena je greškom jer je jedna zastupnica Demokratske Bugarske priznala da je prilikom glasanja pritisnula krivi gumb i zahtijevala da se njezin glas povuče. Molba joj nije uslišana. Vlada je također povećala mirovine, ali ti iznosi nisu ni blizu onima koje je dala poduzećima u obliku subvencija za struju. Najavljen je plan da se poduzeća makne sa slobodnih tržišta energije i stavi ih se na regulirano tržište za kućanstva, što je ironično s obzirom na aktivan pritisak poslovnih krugova da se tržište energije liberalizira. Odbacivši svaki tržišni žar, poduzeća su pozdravila predloženu gornju granicu od 250 BGN (oko 130 eura) po megavatu. U međuvremenu je grijanje za kućanstva poskupjelo za 40%, a struja za 3,3%. A još nismo ni spomenuli divljanje Covida koje se nastavlja nesmanjenom mjerom i izgledno je da će u doglednoj budućnosti ponovno odnijeti neslućenu količinu života (službeni broj iznosi 70.000). U međuvremenu su krajem lipnja otkrivena i dva slučaja majmunskih boginja, ali je sustavno otupljivanje javnog zdravstva bilo iznimno uspješno, pa se nitko ni ne usudi predložiti bilo kakve mjere protiv nove prijetnje epidemije.
Bugari će se usred ovog (neiscrpnog) popisa problema i neizvjesnosti nevoljko odvući na glasanje - četvrti put u dvije godine. Situacija je toliko loša da je čak i duboko korumpirani vođa GERB-a Bojko Borisov (koji je bio premijer 12 dugih i mračnih godina) izjavio da se ne bi usudio “popravljati državu“. To nije spriječilo ersatz-opozicijsku koaliciju sastavljenu od GERB-a, ITN-a (bivšeg partnera PP-a), ekstremno desne stranke Vazraždane i liberalnog DPS-a u tome da krajem lipnja sruše vladu prvim uspješnim izglasavanjem nepovjerenja u modernoj političkoj povijesti Bugarske. Budući da se ne čini izglednim da će trenutna konfiguracija proizvesti novu stabilnu većinu unutar ovog parlamenta (čak ni prema atlantističkoj osi, s obzirom na to da i PP, ITN DPS i GERB svojataju proeuropski identitet), ostaje za vidjeti hoće li novi izbori uspjeti stabilizirati političku scenu barem toliko da će uopće postojati vlada protiv koje će se moći prosvjedovati kad nastupi zima.
Bonus video:
