Ikone su pričale, plakale, vodile manastire, bile svjetlost fiksirana u dasci i dobile status apsolutnog prozora u natčulno. Da su ljudi duhovna bića, ikone im ne bi trebale. Ali znamo kakvi su ljudi, pa su ikone čovjeku ostale kao ispomoć dok gleda kroz zid.
Funkcija slike nekad je bila strogo kontrolisana. Tako se razvila estetika pobožnog. Pigment je pravljen od gara, kosti, insekata, uvozila se samo vizantijska plava, dok je na freskama sve miješano sa krečom i nanošeno u slavu Trojice.
Freske i ikone pravoslavnog obreda odisale su mirom, krotkim pogledima i izduženim figurama svetih ljudi. Vidimo nepokretnost svetog Đorđa koji kopljem drži aždaju, kao da joj mjeri puls, bez natege i napora lišava je snage dok kontroliše situaciju u vječnosti. Van vremena nema pokreta, nema tvarnog svjetla, već samo božanskog, pa na freskama nema sjenki.
Estetika ikone bila je obavezno štivo mladih u SFRJ. Slike svetaca bile su u obrazovnom programu a ne na bicepsima kriminalaca. Svakog jutra na zimskom raspustu upijao sam blago tog dostojnog svijeta starine. Država je davala kontekst duhovnosti, pa iako je crkva bila bez društvene relevantnosti, njena je suština čuvana kroz poštovanje sakralne umjetnosti.
And Now for Something Completely Different…
Čini se da je od litija naovamo u Crnoj Gori oslikano više murala sa likom Amfilohija Radovića nego što je kupljeno kompjutera za škole. Ovog trena pada mi na pamet grafit u Tivtu koji je aminovala EPCG. Bješe i ona cerada u Nikšiću koja je uklonjena sa stambene zgrade, ali vjerujem da vam je poznat trend, i na sjeveru i jugu. Osim kič pretenzije koja ništi sve što se čuvalo kroz umjetnost ikone, malo se šta tu ima primijetiti. Nije riječ o svetom, nije riječ o sakralnom, ali jeste način da se sprejom i farbom oslika pravoslavni preporod razuzdan u svojoj političkoj agendi. Ideologija se nameće, osvaja se javni prostor, obilježava se teritorija pogleda.
Dok su ikonopisci težili da likovno prilagode hramu, svijeći i kandilu, danas pored Amfilohijeve 3D glave džiklja saobraćajni znak, kao npr. u Trebinju, dok ispod lika istog vladike u Meljinama neka nadahnuta budala tuži:
„Napusti nas vladika i sa dragim Gospodom se srete
a Gospodu ćemo sjutra s ponosom reći
i ja sam đedovo litijsko dijete“
Slične su parole, mimo komunalnih odluka, štancovane širom Crne Gore na način kako to nije radio ni agitprop u doba Ozne. Ljubičica bijela iz popijevke o Titu cvjeta na vrhu Parnasa kad je uporediš sa ovim jadima. U doba Kompartije vođu su makar crtali na plakatima, a parole su brzo nakon rata pisane na pomičnom mobilijaru. Postojala je zera komunalne odgovornosti, da se ne urniše gradsko jezgro.
Kakve su to slike širom Crne Gore, murali i štampane ponjave na zgradama? Jesu li te slike crkvene, ili svjetovne, ili političke? Pitao sam jednog sveštenika, kaže, ma to su bratstva, mi to ne kontrolišemo. Ovaj Trinaesti jul pokazao se idealan datum da se javno ponovi pitanje, makar zbog grupe neočetnika koja je upala na proslavu praznika u Nikšiću i zaista bila van kontrole, ali ne crkve nego policije.
Tako dolazimo do čarobne subverzije novog doba, SPC je devedesetih proučila neprijatelja i preuzela demokratski metod NVO udruživanja, kroz bratstva koja spajaju dva svijeta - crkveni i laički. Pitaš popa otkud mural na trafostanici, a pop kaže, to ti je pop-art, to narod crta, to su humanitarci, bajkeri, oltar im je kosi benč, u njega su svi zakleti, itd…
Ko su pravoslavna bratstva, zašto se fino ne igraju i koliko je trebalo zajednici da se sroza na desne klerikalne obrasce udruživanja zavjetnika? Bratstva su tu da štite onaj „narod“ iz govora bivšeg premijera, da farbaju po diktatu jedne neformalne direktive odozgo. Kao navijačke grupe koje utiču na politiku kluba, bratstva su živo tkivo i štit crkvene snage na razvalinama građanskog društva. Bratstva pretenduju na prostor van kontrole, između kanona i zakona. Otud muška snaga, dosijei i nasilje. Kažem da su štit, jer to su „vitezovi“, oni preskaču tradiciju hiljadu godina i vraćaju se u doba nekakvog osvajačkog hrišćanstva, sa kacigama i drugim heraldičkim trešom na zastavama. Nepismenost je u ovom slučaju zagarantovana. Riječ je o parapoliciji koja se javi kad zatreba politički djelovati. Slika fašizacije društva postaje potpuna kad hodaju Nikšićem i Trinaestog jula slave Hitlerove saradnike, pjevaju o klanju i kuknjavi.
Crkva se naravno tu ne miješa - grassroots pravoslavlje, što bi rekli. Političari se ne čine vješti, jer to je narod. A zapravo su na sceni grupe okupljene oko etnički nadahnutog ideološkog nasilja maskiranog u kvazireligijsko trućanje. Zidni slikari, pričesnici i vojska nove ulice u crnim majicama. Sjedišta im nisu popisana, finansije nikad istražene - samo bljesne novi eloksir u centru i kurzivom se javi novi svetac na reklami. Ako nije orao, onda je soko, ako nije Tvrdoš, onda su Stupovi, ako nije vuk onda je neka druga zverka duboke šume, nepogrešivi simbol humanističkih težnji.
Da ja ovdje ne zakeram previše, nek momci sade topole i pomažu babuškama da pređu ulicu, bravo mladi pravoslavci, demokratija vam je dala pravo da bildujete, da se okupljate, vozite motore, šta god vaš duhovnik odredi da je tog dana Savaotu po volji. Ali ono što se prošle neđelje šetalo Nikšićem i zazivalo mržnju i nasilje mora biti ispitano i privedeno članovima Krivičnog zakona koji za takvo ponašanje prijeti zatvorom. To je šaka jada, znam, ali to nije važno kad se skrivi penal. Sa tim nema pregovora i država je na potezu. Bolje bi joj bilo da što prije reaguje, jer fino je rekao drug Gebels - ko vlada ulicom, vladaće i državom.
Mislite o tome dok vas sa obližnje zgrade gleda lik nikad prežaljenog pastira, dostojna ikona blagih dana koje živimo.
Bonus video:
