U svjetlu velikog upliva populizma u vođenje javnih finansija, koji je pored ostalog uzrokovao destabilizaciju finansijskog sistema i potrebu za konstantnim zaduživanjem, a sve u cilju prosperiteta političkih subjekata bez osnova, kao i jeftine kupovine podrške javnog mnjenja parama građanja, nameće se niz pitanja vezanih za buduću strategiju…
Naime, zaduženje od 750 mil, u naletu populističkih mjera i setova zakona, nije uspjelo da ugasi finansijski požar ni punih godinu dana, a već imamo potrebu za novim zaduženjem od 350 mil. Za godinu i po dana javne finansije opterećujemo sa 1.1milijardu eura. Poređenja radi, to je iznos trećine ukupnog državnog duga iz 2020. godine. Da stvar bude gora, gotovo ništa od tog novca nismo iskoristili na kapitalnu potrošnju, dok se tekuća potrošnja multiplikuje.
Nerealno povećanje zarada uz set socijalnih mjera, bez oživljavanja realnog sektora i privrede je ekonomski neodrživo. Zvanična stopa inflacije je prešla 15%, što je najveća stopa inflacije u regionu. Ako bi slučajno o cijenama upitali građane, vjerovatno bi subjektivni osjećaj bio da je sve poskupilo makar za 50%. Za to vrijeme Vlada mora iz sredstava tekuće budžetske reserve da sanira posledice zakona o finansiranju lokalne samouprave, koji je sama predložila. Ovakav centralistički pristup u upravljanju finansijskim sektorom, kojim lokalnim samoupravama ukidamo sopstvene prihode i pravimo zavisnima od političke volje Vlade, u suprotnosti je sa zdravim razumom. Na to dodajmo i akcionarska društva u državnom vlasništvu koja prodaju energente (struju, ugalj itd.) ispod tržišne cijene, u dobu najveće energetske krize u zadnjoj deceniji, kada cijene energenata na svjetskim tržištima “divljaju”. Ni to nam nije dovoljno, pa planiramo ulazak u aranžmane dirigovane kupovine preduzeća koja su u problemu, od strane stabilnih državnih preduzeća kroz upumpavanje budžetskih sredstava građana, kojih uzgred rečeno nema, moramo ih pozajmiti na tržištu. Sve to bez valjanih analiza i procjena struke.
Zbog enormnog povećanja cijena na domaćem tržištu, “skočila” je i naplata PDV-a, jer je i sama oporeziva vrijednost povećanja zbog skoka cijena. Ostaje nam još da se našalimo, da nam je inflacija spasila prihodovnu stranu budžeta, a povećanje cijena na primorju i turističku sezonu.
Sve ove činjenice u pristupu vođenja javnih finansija, crveni su alarm za što hitnije reagovanje, kako bi spasili ono što se spasiti da. Da li će se to desiti ako se 350 mil. zadužimo kod komercijalnih banaka? Neće! Prije svega zaduženje će biti skupo, a kontrola trošenja sredstava jako loša. Ako i ta pozajmljena sredstva potrošimo na populizam i političke kampanje, bojim se da nećemo imati šansu za popravnim.
Mišljenja sam da ne treba bježati od aranžmana sa MMF-om, iz više razloga. Sa MMF-om ćemo imati jasnu dijagnozu stanja u javnim finansijama, sredstva koja dobijemo biće puno jeftinija od sredstava dobijenih od domaćih komercijalnih banaka (kojima je osnovni cilj profit), i najbitnije, sredstva koja pozajmimo biće pod strogom kontrolom prilikom trošenja. To je jedina zaštita od populizma u ovako kriznim vremenima i politički nestabilnim okolnostima, koja postaju jedina konstanta kod nas. Sva zaduženja koja se plasiraju isključivo u potrošnju, bez oživljavanja realnog sektora, su uzaludna. Kome je u interesu da se zadužimo po skupljim uslovima, samo kako bi eliminisali stroge uslove MMF-a, čija smo članica od 18. januara 2007. godine? Za razliku od nas, MMF brine o plasiranim sredstvima, vodeći tako računa i o državi, sve u cilju suzbijanja neracionalne tekuće potrošnje i držanja javnih finansija stabilnim. Opametimo se, ako finansijski sistem dovedemo u stanje bankrota, svejedno je ko će biti na vlasti, i čiji će biti “kontrolni paket” u Vladi!
Autor je ekonomista
Bonus video:
