Možda ovakvi tekstovi predstavljaju samo odbranu ideala i principa. Moguće da pripadnik Crkve ne može sasvim objektivno da sagleda neke nedostatke same Crkve, a može - osjetljivo i žustro - da reaguje kad neko ružno govori o njoj. A moguće da neko iznutra, koji svim srcem živi jedan način života, bolje to vidi i razumije od znatiželjnog posmatrača spolja. Pa opet, ako se radi o ovom prvom - ni to nije nepošteno. U stvari, to je najbolji osnov za priču. Idealno polazište za ozbiljnu priču su - ideali. Eto, zamislite bilo kog političara ili NVO aktivistu koji će, pored grešaka svih dosadašnjih režima, pored ekonomske ugroženosti i ogromne nepravde koju građani trpe zbog propusta (svih) prethodnih politika, ipak zagovarati potrebu da država kao politički sistem, može i mora da postoji. Ideali demokratije, dostignuće nedostižnog, jesu razlozi koji nas iznova pokreću na društveno pregalaštvo. Na tom putu nam loša iskustva, brojna istorijska ogrješenja o zakone i ustave, ratovi i prevrati - ne znače prepreku niti motiv za odustajanje. Djelujemo uprkos nedostacima, kako bi ih bilo manje. Isto je i kada pop brani ulogu Crkve u javnom prostoru, i pored tema oko kojih se ne možemo ili nećemo složiti, a u kojima neko vidi nedosljednosti crkvene organizacije.
O svemu treba pričati kritički, pa i o propustima Crkve i manama ljudi unutar nje, ako za to ima valjanih argumenata. Pogotovo, ono što narušava zakone i propise ne trpi zadržavanje na internim preispitivanjima nego mora da ide i pravnim i javnim putem. Međutim, osuđivati Crkvu samo zato što postoji, ili zato što ima stav, ili zato što je taj stav prihvaćen u narodu… Kuda to vodi?
Kada neki ljudi, ovdje u Crnoj Gori, osuđuju djelovanje SPC, oni najprije konstatuju kako sadašnja Crkva nije isto što i hrišćanska zajednica iz prvih vjekova. Tada žale što je, navodno, napušteno izvorno Hristovo jevanđelje, i što sada imamo višak politike, a manjak vjere. Ovo sve biva kompatibilno sa kvazi-rodoljubivom pričom onih koji državu Crnu Goru brane od takve crkve, pa se može čuti i da SPC ne priznaje Crnogorce, niti njihovu državu. To sve ide pod ruku sa otvorenim nacionalističkim falsifikatima da je SPC prije 100 godina okupirala Crnu Goru, i da do danas radi protiv njene državnosti i identiteta. Slijedi zabrinuti građanistički ”uvid” da ta Crkva ne plaća porez, da ne priznaje ovdašnje zakone i da vrši neprimjerenu klerikalizaciju društva. Potom, Crkva je kriva jer diže glas protiv LGBT ideologije, širi zarazu kovid-virusa i traži obnovu kapele, nekada ucrtane u državni grb. Možda mi je nešto promaklo, ali otprilike, to je to…
1. Pa da krenemo od rane hrišćanske zajednice. Ne biste vjerovali, i njih su oni fini, uglađeni i pismeni Rimljani optuživali da ”rade protiv države”, da ”ne poštuju cara (kao boga)”, da su ”zapalili Rim”, da ”šire nemoral i razvrat”, pa čak i da su ”ljudožderi”! Danas, poslije toliko vremena znamo da hrišćani nijesu radili ništa protiv države, ali da su imali problem da u njoj i u njenom vladaru gledaju samo božanstvo. Danas se zna da je Rim zapalio gospodar lično, ali mu je bilo politički najprofitabilnije da za to optuži nekog drugog. Idealan izbor bili su - hrišćani. (Svaka sličnost sa sadašnjim zbivanjima je - zapanjujuća!)
Ondašnji hrišćani su bili optuženi za širenje nemorala, a današnji za širenje zaraze. Iako činjenice govore sasvim suprotno strah od nepoznatog karaktera hrišćanskog okupljanja učinio je da se lažne optužbe šire brže od virusa. Nerazumijevanje obreda sa Tijelom i Krvlju Gospodnjom, nepoimanje Tajne Večere i liturgijskih sabranja - dovelo je do optužbe za kanibalizam. I onda je taj uzoriti Rim, taj spomenik prava i zakona, posegnuo za likvidacijom hrišćana. Ko je tada ubijen? Među mnogima, to su Sveti Trifun, Sveti Pantelejmon, Sveti Đorđe, Sveti Dimitrije… Rimskog carstva više nema, ali ne krivicom hrišćana. Crkva i dalje traje.
Kada vidite današnje sveopšte bagatelisanje zdravstvenih mjera, dok jednako stižu vijesti o zaraženima i umrlima od korone, lijepo pomislite kako je Crkva svojim uravnoteženim stavom na početku epidemije, držeći se podalje od političke panike i medijske histerije, bila - ispred svoga vremena.
2. Da, puno toga se promijenilo. Poslije propasti Rima, nastala su carstva i države kojima Crkva nije bila neprijatelj, već temelj i simbol zaštite i Božijeg blagoslova. Jedna od takvih država je i ova naša. Od arhonta Petra u desetom vijeku, pa do Petra II Karađorđevića u dvadesetom vijeku, podneblje današnje Crne Gore nije imalo vladara koji nije bio vjerujući hrišćanin. Biti ateista, a vladati Crnom Gorom je do 1945. bila nepoznata konstrukcija. Hiljadu godina to traje. Čak su nam se i okupatori (mletački, austrijski, turski…) pozivali na Boga, i u Njegovo ime davali garancije i obećanja našim precima. Crne Gore ne bi bilo, nestala bi, da u jednom momentu i u veoma dugom istorijskom trajanju, po nuždi zemaljskih zbivanja, nije došlo do ”viška politike” na tronu cetinjskih mitropolita. Pa je imenica ”vladika” osim duhovnog, dobila i jak vladalački, politički karakter. Toliko o naslagama novog na izvorno jevanđelsko učenje.
3. Kada je riječ o ”nepriznavanju” Crnogoraca, uglavnom se misli na oštar vokabular mitropolita Amfilohija, s početka 90-ih, usmjeren prema onima koji su isticali ne-srpski identitet Crnogoraca. Mitropolit je do kraja života ostao Crnogorac koji nije mijenjao svoj srpski identitet, ali jeste promijenio odnos prema tim svojim riječima. Naime, više puta se izvinio za te riječi i kazao je da ih ne bi više nikada ponovio. A ja sad ovdje pitam: zna li neko još nekog, na javnoj sceni Crne Gore, ko se izvinio za svoj iskaz? I šta nam može biti od koristi i pomoći, ako nijesmo spremni da prihvatimo izvinjenje? Izvinjenje iz usta najuglednijeg arhijereja pravoslavlja. Onoga na čiji poziv su Crnu Goru posjetili i blagosiljali najveći poglavari pravoslavne vaseljene. Onoga koji nigdje nije pošao, (a svijet je obišao) a da nije tamo donio spomen Crne Gore, njenih ljudi i njenih svetinja.
Čuvena Amfilohijeva besjeda ”o volovima” u svom izvornom obliku i tematskom središtu ima volove u Srbiji, ali se u recenziji marljivih anti-crkvenih redakcija sve pretvorilo u priču samo o ”crnogorskim volovima”! Sa druge strane, kada mitropolit Joanikije govori o ”crvenoj aždaji” on tada ne priča protiv Crnogoraca (kako to prekrajaju mediji odani anti-crkvenoj politici) nego o ideologiji koja je dovela do toga da mi Crnogorci svoje hramove zapustimo do propadanja, i da ih pretvorimo u štale ili ostave za alat; i o političkoj fantaziji koja je likvidirala preko 100 sveštenika u svega nekoliko godina. Pa ni tada to ne znači da Crkva misli kako ta ideologija ”nije nikome ništa dobro uradila” nego sveštenik govori o odnosu te ideologije prema religiji, i prema duhovnoj baštini Crne Gore.
4. Kada je izvršeno crkveno ujedinjenje 1920. kralj Nikola iz egzila nije imao niti jednu riječ protivljenja prema integraciji Crkve iz njegove kraljevine u ujedinjenu SPC (obnovljenu Pećku Patrijaršiju). U članku ”Srpska patrijaršija” koji je objavljen u Glasu Crnogorca br. 88 u francuskom izgnanstvu, otvara se jedini problem crkvenog sjedišta SPC. Tu se, između ostalog, kaže: ”Crna Gora je htjela da imenuje jednog patrijarha opet u Peći, ali kako još tada nije bio oslobođen jedan veliki dio našeg naroda koji se nalazio pod austriskim ropstvom, taj akt je bio odložen. Čim se Crna Gora vaspostavi, mitropolit pećski ima biti proglašen sa svima njegovim istoriskim pravima za patrijarha cjelokupne srpske pravoslavne crkve. Toga se prava Crna Gora kao vječno slobodna srpska država i kao osloboditeljka Peći neće smjeti nikada odreći.”
Ovdje sam više puta pisao o sveštenicima Pravoslavne Crkve u Kraljevini Crnoj Gori koji su, poslije crkvenog ujedinjenja, svoje živote okončali (svi!) kao sveštenici ili službenici SPC. Pa se pitam, u čije ime, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić govore o crkvenoj okupaciji 1918? Kome treba vjerovati kada se radi o crkvenim temama: vjerujućem kralju i sveštenicima, dakle akterima onovremenih događaja, ili savremenim ateistima koji se upliću u crkvenu istoriju?
5. Sadašnja SPC ne plaća poreze i ne poštuje zakone Crne Gore, taman onoliko koliko je tačno da su hrišćani zapalili Rim. Osnivanje pravoslavnih gimnazija u Podgorici i Nikšiću, kao i njihovo finansiranje iz državnog budžeta - u skladu je sa 138. i 139. članom Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, a saglasno je i sa dosadašnjom praksom u pogledu drugih vjerskih škola u Crnoj Gori. Pominjati pare za liječenje djece u kontekstu para koje mogu biti dodijeljene ovim školama, ravno je predlogu da se obustavi prosvetni rad u bilo kojoj crnogorskoj školi (svim školama), kako bismo se potpuno posvetili zdravstvenim aktivnostima. Bog sami zna, koliko je SPC odvojila novca iz zajedničke crkvene kase, upravo za vječito postojeće potrebe liječenja bolesnih ljudi i djece.
Crkva plaća porez na svu robu i na sve usluge. PDV se ne plaća samo onda kada Zakon o PDV propisuje to oslobađanje. Crkva plaća sve poreze i doprinose u vezi PIO, pa je i evidentirani dug po tom pitanju dokaz uključenosti SPC u te procese. SPC u Crnoj Gori plaća porez na promet nepokretnosti (kad god nešto kupi ili joj se pokloni). Svaki kamen, svako kilo cementa ili željeza, ugrađenih u podgorički ili barski hram - bili su oporezovani.
6. Način kojim se o homoseksualnim polnim odnosima govori u Svetom Pismu, kako Starog tako i Novog Zavjeta, svaki sadašnji crkveni iskaz čini ublaženom interpretacijom. Ako je legitimno i opravdano tražiti da kanjon Tare ostane onakvim kakav je bio; da se ne narušava život i ambijent urođenika u Amazonu; da se ne zagadi okruženje u kome žive rijetki leptiri… smatram da je na mjestu boriti se (argumentima i bez nasilja) za održanje tradicionalnog oblika porodice, dok još nije stasalo pokoljenje ljudi koje ne pamti babu (nego imaju dva djeda od istog roditelja) i u kome muškarci nose potomka devet mjeseci u svom stomaku. Pozdravljam i pojedinačna i kolektivna prava na osjećaj i pripadnost svih ljudi, ali ako je nešto usmjereno ka izmjeni zakonske regulative u pogledu porodice, red je da iznesemo protivan stav. Ima li šta demokratskije i građanskije od toga?
Crkveni protest koji je ustao protiv anti-zakonske namjere da nekome (ikome) oduzme imovinu mimo suda, i da jedinstveno pitanje vlasništva unutar jedne iste države rješava na dva različita načina prema dvjema različitim pravnim adresama, - nikako ne može imati principijelne (o sadržinskoj da i ne govorimo) sličnosti sa kolonom građana koja traži da neki budući, još nerođeni ljudi, bez njihove saglasnosti, ostanu bez majke. Majke, dakako, ženskog roda. Ako je grijeh posjeći stablo, protivno nekom širem društvenom dogovoru, kako li je tek sa odsjecanjem ženskog roditeljskog lika iz nečijeg djetinjstva? I to sve zbog toga što gospodin tata ima neka, sopstvena, sebična prava?
Litije su branile prava stečena vjekovima, dok prajd-kolone predlažu nešto što ovdje nikada nijesmo imali. Pa koliko je to sve, u jednu ruku, legitimno, toliko je istovremeno, i baš zbog toga što je legitimno - podložno kritici.
Valjda imamo još toliko razuma da možemo razlikovati potrebu za sankcionisanjem nasilja i diskreditacije ljudi zbog njihove seksualne orijentacije, od sprječavanja deformacije porodičnog života još nerođenih ljudi? Po meni - i prvo sankcionisati, i drugo osujetiti. Ako se savremena ekološka etika temelji upravo na brizi o još nerođenima a protiv sebičnosti aktuelnog pokoljenja, onda i briga o tradicionalnoj formi porodice može imati isti osnov.
7. Kada je, prije 50 godina, 1972.g. rušena pravoslavna kapela na Lovćenu, koja je bila lično zavještanje pokojnika u njoj sahranjenog, i koja je bila zaštićena tadašnjim Zakonom o zaštiti spomenika CG - niti je bilo većeg jedinstva najumnijih glava oko protivljenja tom činu (Petar Lubarda, Vojo Stanić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Dušan Kostić, Mihailo Lalić, Gligor Stanojević, Risto Stijović, Stevan Raičković, Miroslav Krleža, Mirko Kovač, Miodrag Bulatović, Duško Radović…), niti većeg ignorisanja takvog sabornog protivljenja od strane partijske aparature anonimnih činovnika. A sve ”u ime naroda”. No, bilo kako bilo, sada nema nazad, ali ima naprijed. Ovogodišnji crkveni skup povodom rušenja kapele na Lovćenu nije bio miješanje maltera i kopanje temelja za novu gradnju, nego - komemoracija povodom tužne 50 - godišnjice. Ali i podsjećanje na obavezu koju imamo pred Pokojnikom. Samim tim i pred Bogom. Crkva nema ni mogućnosti ni namjeru da pokreće gradnju kapele, bez prethodnog narodnog jedinstva oko tog čina. Niti postoji plan rušenja mauzoleja. Kapela se može obnoviti pored Meštrovićevog zdanja, a na temelju narodnog saglasja i bratskog izmirenja. Nikako drugačije. Opominjati Crkvu kako ona ovim ”muti narod” može samo onaj kome istorija počinje njegovim ličnim rođenjem, ili nekim partijskim učlanjenjem.
Dakle, Crkve nema bez iskazivanja stava. Izražavanje ličnog ili kolektivnog stava, predstavlja osnov duhovnog života. Petrovo ispovijedanje vjere da je Isus Sin Božiji, čini pretpostavku, odnosno ”kamen na kom će Crkva biti sazdana”. Poslanice apostola Pavla su prepune njegovih ličnih stavova i uvjerenja o raznim životnim temama, koje on, kao učitelj vjere, sugeriše drugima, kako bi one postale osnov kolektivnog morala. Pavle je, zajedno sa ostalim mučenicima Crkve, upravo zbog svoga stava - postradao. Od Pavlovih poslanica pisanih gradovima po antičkom Sredozemlju, do onih koje Sveti Petar Cetinjski piše Crnogorcima i Brđanima, nastala je ogromna hrišćanska literatura koja vrvi od stavova, od pohvala vrlina, od osude grijeha. Uopšte, molitve nema bez stava. I to onog stava, koji će biti jasan, glasan i iskazan. Takav stav nije protivan ni molitvi ni ljubavi, već čini njihovu pretpostavku.
Bonus video:
