Izgleda da sve nesrećne opozicione stranke u regionu - oprosti na skrnavljenju, Lave Nikolajeviču - liče jedna na drugu, a svaka vlast je autokratska na svoj način.
U Srbiji, kao i u komšiluku, iskustvo iz nekoliko prethodnih izbornih ciklusa jeste da poslije šoka u izbornoj noći na opozicionom krilu slijedi uobičajeno poricanje, nepriznavanje rezultata, šetnja ulicama, prijetnja bojkotom. Poslije izvjesnog vremena, ulaskom u parlament zbog ovog ili onog važnog razloga, bojkot postaje besmislen, a uz pravdanje da je skupštinska govornica rijetka prilika da se, usljed monopola vlasti nad medijima, dođe do birača, popune se klupe na Trgu Nikole Pašića.
Partije, istovremeno, započinju kalkulacije o mogućim savezima za neke buduće izbore, debate o jednoj ili više kolona za svrgavanje aktuelnog autokrate i dobro se međusobno posvađaju ubijajući šansu za ikakvu koaliciju. Na najavu izbora, ili njihovo iznenadno raspisivanje slijede optužbe o neravnopravnoj utakmici zloupotrebi javnih resursa, nesputanom monopolu vlasti, orgijanju tabloida… Opozicija tu ništa ne preuveličava, naprotiv, ali sve to, ipak, više djeluje kao alibi za naredni ishod, a manje kao organizovan napor da se sistematskom kršenju zakona stane na put. I opet, u krug.
Uoči beogradskih izbora, izuzetno važnih u Srbiji, kojima naprednjaci prijete za decembar, kad im vrijeme nije, malo što nagovještava da može biti drugačije. Prvi put poslije pet godina pobjedničkog pohoda Aleksandra Vučića po redovnim i vanrednim izborima za vladu i šefa države, njega formalno neće biti na čelu izborne liste, ali biće ga u nazivu i u stvarnosti možda više nego ikad.
Prelaskom na funkciju predsjednika, on se nije odrekao nijedne prethodne. I dalje je šef stranke, koordinator tajnih službi, a faktički nastavio je da se bavi i premijerskim poslom. Najavljuje povišice, prima investitore, otvara fabrike i tek ponekad se sjeti nasljednice Ane Brnabić i zaustavi na pola rečenice: “… ona će to sjutra objaviti”. Teško mu je sakriti da bi se, kada bi nekako mogao, lično kandidovao i za gradonačelnika Beograda. Ionako su najveći investicioni zahvati u glavnom gradu njegova zamisao, od “Beograda na vodi”, koji nikako da izroni u bar jednu useljivu zgradu, do najavljenog jarbola visokog 130 metara sa državnom zastavom, “da je svi vide”.
U datim okolnostima, skromno je ponudio stranci da izborna lista nosi njegovo ime, uz roditeljsko upozorenje da im je ovo posljednji put. U tome što je, po Ustavu, predsjednik svih građana, a svoje ime daje jednoj listi, kaže, ne vidi problem. Ovo “posljednji put”, ipak, više djeluje kao poruka zapadnim diplomatama, koji mu sve glasnije u javnosti zamjeraju odsustvo vladavine prava kao prvorazredni grijeh, ispred Kosova i ruskog uticaja. Navikao da je u stvarnosti redosljed zahtjeva drugačiji, srpski predsjednik, očigledno, računa da za to ima fore bar još jedan izborni ciklus. Za svaki slučaj, pustio je u javnost i spekulacije o mogućim novim vanrednim parlamentarnim izborima u isto vrijeme, tako da, ako pritisak Zapada bude snažniji, ima manevarskog prostora za eventualne pregovore i kobajagi povlačenje do beogradske kote.
Vučić, iznad svega, ima motiv da pobijedi u Beogradu, pa makar i kao spiritus movens, jer je dva puta u trci za gradonačelnika lično poražen. Iako često ističe da je rođen u Beogradu, teško krije nezadovoljstvo što ga nikada kao svog nije prihvatila elita, takozvani “krug dvojke”. Gradom je cijelo ovo vrijeme upravljao preko gradonačelnika Siniše Malog, koga je lično još prije godinu dana diskvalifikovao za naredne izbore, proglasivi ga odgovornim za aferu u kojoj su još neidentifikovani ljudi u fantomkama maltretirali građane i rušili zgrade na obali Save za potrebe “Beograda na vodi”.
Pored toga, Mali je i dio višečlane Vučićeve ekipe nad kojim stoji sumnja o falsifikovanom naučnom radu, a u javnosti je bilo ozbiljnih optužbi za nasilje u porodici i za malverzacije sa kupovinom stanova u Bugarskoj, što nije uvjerljivo demantovano. Gradonačelnik Beograda, iako se ne bira neposredno, već u gradskom parlamentu, ranije je imao priličnu samostalnost i moć. Kad već on to ne može da bude, Vučić takvu osobu i ne traži, pa će, prema najavama, za izbore nuditi tim. To je i lakši posao jer u Beogradu u stranačkom vrhu gotovo i da nema originalnih i njemu beskrajno lojalnih naprednjaka, već su to uglavnom preletači iz prethodne vlasti. Oni su mu korisni jer, poput Gorana Vesića, krvoločnije od naprednjaka nasrću na svoje bivše drugove, ali im ipak ne vjeruje do kraja.
Djeluje obeshrabrujuće za opozicione lidere, u situaciji kada i jedan Čedomir Jovanović, koji se dugo nudio šefu SNS-a, sada pred izbore konstatuje kako Vučić ima više vlasti nego Njemci poslije okupacije 1941. Na raznim nivoima Vučić ih je već nekoliko puta i lično porazio. Zato se u dijelu opozicije, među demokratama Dragana Šutanovca i pokretima koje predvode Saša Janković i Vuk Jeremić rodila ideja da kao alternativu predlože bivšeg gradonačelnika, Dragana Đilasa, upravo onog koji protiv Vučića vodi dva prema nula. Sudeći po bijesu Vučićevih tabloida i jurišima Vesića i Malog na prethodni učinak Đilasa, spolja izgleda da u Vučićevom štabu ima zabrinutosti.
Istorija odnosa Vučića i Đilasa, međutim, ne počiva samo na dva izborna ciklusa kada su se borili jedan protiv drugog, već je znatno kompleksnija. U vrijeme kada je Đilas bio moćan kao gradonačelnik i vlasnik najveće marketinške kuće, imao je razumijevanja za Vučićeve probleme sa izdavanjem dnevnog lista. Kada je Vučić došao na vlast, sveo je Đilasovu finansijsku imperiju na znatno manju mjeru, ali ga nije uništio. Štaviše, u nekoliko navrata nudio mu je mjesto gradonačelnika i potpredsjednika vlade, a svako odbijanje kažnjavao je tako što su ga tabloidi provlačili kroz blato.
Zašto bi Đilas, koji kaže da još razmišlja, poslije petogodišnjeg izbivanja iz dnevne politike, želio da iznova prođe kroz to? Energija kojom je ovih dana dokazivao da je izgradnja metroa još jedna predizborna bajka naprednjaka i potpuna besmislica, govori da ga borbenost nije napustila. Ali, ni on ne može nastupati samo kao pobjednik, jer vlast koju je i sam personifikovao, uprkos velikim investicionim poduhvatima u Beogradu, pala je zbog iznevjerenih očekivanja, pljačkaške privatizacije i atmosfere beznađa, a taj utisak u javnosti nije izblijedio.
Đilas zato može biti i dobar kandidat opozicije, ali i poželjan protivnik za Vučića. Ako razmišljanje potraje, može biti i izgubljeno vrijeme za konsolidaciju opozicije. Još jednom.
Bonus video:
