Nije to više onaj isti čovjek - rekao je u januaru 2020, na početku litija, mitropolit Amfilohije jednom glasniku. Šaljući preko njega poruku Gospodaru da povuče samoubilački Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Mudri vladika je vidio ono što i mnogi nezavisni posmatrači. Vlast kvari, apsolutna vlast - apsolutno. Da se Đukanović držao poznate maksime H.B. Aktona, britanskog filozofa i velikog kritičara marksizma, ne bi završio u ćorsokaku. Odnosno vidio bi stvarnost onakvom kakva jeste, a ne kakvu želi da vidi. I kakvu su mu kreirali glavni savjetnik Milan Roćen, ideolozi Andrijašević i Popović, i vojska papagaja i neznalica, priučenih pisaca, novinara, analitičara i ostalih korisnika budžetskih rezervi i tajkunskih vreća punih novca.
Da je poslušao par sramotnih koji odbiše poklone i privilegije, Milo Đ. bi se povukao 13. jula 2006. spasavajući na taj način i Crnu Goru ali i sebe. Da je čitao naše tekstove on bi već nakon nepuna dva mjeseca od istorijskog referenduma okačio kopačke o klin i otišao u političku penziju, oslobađajući prostor da se demokratija dalje razvija, institucije jačaju a umjetnička scena procvjeta u svojoj raznolikosti i kritičkom odnosu prema društvenim problemima i fenomenima.
Umjesto da postane istorijska ličnost još za života, Đukanović je odabrao stranputicu koja ga je dovela do 23. oktobra 2022. kada i svojim najvećim fanovima djeluje kao grobar Crne Gore. Evo šta mi piše jedan od njih: “Milo jednostavno mora sada to da uradi - da podnese ostavku, jer je doživio još jedan veliki poraz. Izgubio je Podgoricu, što je u ravni parlamentarnog poraza. Izgubio je Danilovgrad, jedini pravoslavni grad u kojem DPS nije nikada bio poražen. Izgubio je Roćenova Pljevlja i Žabljak. Izgubio je Vesnin i Ćoćov Kolašin. Izgubio je čak i Tivat sa svojim najuspješnijim projektom, Portom. Na kraju, deklasiran je u Budvi, nekadašnjem Svetovom i DPS emiratu, gdje su pobjeđivali sa 75 odsto podrške”!
Nadahnuto. To je bio moj odgovor. Jer još jedna mudrost kaže - naknadna pamet je najgora pamet. Da je 13. jula 2006. Milo bio pametan kao Čerčil 1945, jer pobjednici u ratu ne moraju ili čak ne treba da budu i pobjednici u miru, slavila bi Crna Gora taj 13. kao ona prethodna dva - kada smo na Berlinskom kongresu priznati kao 27. nezavisna država u svijetu i onaj iz 1941. kad su naši preci ustali protiv fašizma.
Ovako, ništa.
Đukanović više nije isti onaj Milo iz velikih pobjeda, kao što je bila ona 1997. nad Miloševićem, 1999. nad Sedmim bataljonom, 2002. nad Solanom i 2006. nad Koštunicom. Sve nakon toga bio je put u poraz koji je nama nekima, nije nas bilo mnogo, bio jasan i izvjestan. Bilo je samo pitanje vremena. Pet, deset ili, kako je ispalo, 16 godina.
A nije bilo teško predvidjeti takav epilog, jer je svakom nezavisnom posmatraču bilo jasno da Milo Đ. nije spreman i sposoban da gradi pravnu državu već privatnu. Da umjesto nezavisnih medija priželjkuje tužnu i ogavnu propagandu. Da Univerzitet i Akademiju vidi kao uslužni servis, a javnu scenu kao poligon za razmjenu uvreda i laži umjesto argumenata i istine. I kada je sve to potrajalo toliko dugo, onda nije nikakvo iznenađenje što je Đukanovićeva Crna Gora postala klaustrofobična bara, kojom krstare čuvari njegovog lika i djela, inferiorni nacionalisti i tragikomične patriote svih boja, do Ranka i Sava. Na kraju priče.
I šta ćemo sad?!
Koliko god se trudio posljednjih deceniju i po da bude njen grobar, Đukanović ipak neće uspjeti da sahrani Crnu Goru. Ako bih se morao kladiti šta će sa samim sobom onda bih prije stavio ulog na njegov nastavak puta u bespuće, prije nego na odustajanje od toga i prihvatanje realnosti. Da Roćen zna engleski rekao bi Milu - Šefe, game over. Pošto MĐ više nije isti onaj čovjek, realnije je očekivati da ponovi već viđeno i umjesto samog sebe, jer je on glavni problem i uzročnik poraza, “odstrijeli” Vukovića. Kao što je Lukšića 2012, Marovića 2015. ili Markovića 2020. Još kada posluga, koja je i dalje na državnim, opštinskim jaslama ili na Bemax blagajni, zakuka kako se Crna Gora jedino može odbraniti od pravoslavne braće ako se svi okupe oko Vođe. Kao oni oko Crkve. Oko koje ih je, inače, okupio sam Đukanović. I njegovi. To jest njihova politika negacije, diskriminacije i nepravde. Ako je vjerovati Mandiću, onda će ispasti da su oni nešto i naučili iz Milovih stranputica. Definitivnim porazom Đukanovića stvaraju se uslovi za pomirenje u Crnoj Gori, rekao je nešto nalik tome preksinoć lider DF-a. Da je Milo Đ. bio toliko dalekovid i da je on tako nešto izgovorio 13. jula 2006. druge bi mu pjesme danas pjevale. Ne samo njemu, nego i kompletnom društvu. Ovako, ništa.
Đukanović je pred neizvjesnom budućnošću, za Crnu Goru je već lakše.
Bonus video:
