U bosanskohercegovačkoj političkoj i javnoj sferi prečesto se insistira na teškim frazama i etiketama političkih neprijatelja ili drugih vrsta nepodobnika koje ne stoje s desne ili lijeve strane pravdoljubive i bogobojažljive vlasti. Etiketikaža kao osnovna stilska figura ovdašnjeg političkog polja, stranačkih agitpropova i botova za svrhu ima isključivo i prije svega diskreditaciju i denuncijaciju onoga koji je prokazan kao onaj koga treba društveno izopštiti i prokazati.
Predstava
Taj i takav oblik političkog djelovanja uspostavlja se i nameće kao jedina suština obnašanja vlasti, njen pokretački mehanizam. Doima se da zapravo vlast ne bi ni postojala ako ne bi odredila svoju navodnu uzvišenost u odnosu na sve druge činioce društveno-političkih odnosa. Ona jeste izabrana navodno demokratskom voljom građana, ali ni u kom drugom smislu ona nije svojim postojanjem iznad bilo koga drugog i ne bi smjela imati primat po bilo kom pitanju koje se tiče jednog društva kao cjeline.
Znamo da u našim okvirima stvari funkcionišu prije svega na opresivnom djelovanju izabranih, njihova je moć, njihovo je pravo, u njihovim rukama su sredstva proizvodnje i profit, oni znaju šta je najbolje za nas i naše, razumije se, prije svega i uvijek uznemireno nacionalno biće. Svi koji su usuprot njihovom poimanju označuju se kao izdajnici te ih time treba nastojati istisnuti iz svih okvira pripadnosti. To se događa bez obzira na to što vlast bira jedna polovina glasačko sposobnog stanovništva, ona druga polovina, koja se iz sebi znanih razloga, na izbornom licitiranju ne oglašava, time automatski biva isključena ili bolje reći u izdajstvo uključena. Jer, ukoliko je neizjašnjena, ona dakle nije lojalna. Vlastodržac traži vrlo jasno izražavanje lojalnosti, njega kategorije koje nisu precizno determinisane stranačko-etnonacionalnim okvirima ne zanimaju, on prije svega izvodi predstavu za one koji su bili glasniji i njemu dali moć u ruke.
Kao i svaki drugi klovn na pustopoljinama vlasti, vlastodržac potom mora da se upinje, bekelji, krevelji, crveni nos, podriguje, pjeva, dernja se, razdire košulju i čini sve druge moguće opačine kako bi zadržao pažnju onih u čije ime drži primat nad drugima. U tom svom estradno-političkom uprizorenju pred publikumom svojih glasača, a da bi se oni, glasači, osjećali sad pred njim kao izabrani narod, on mora da ih diferencira na tačku koja je po svom moralno-nacionalnom pozicioniranju iznad onih drugih koji njega nisu birali. Onda on, razumije se, domišlja konstrukcije kojim sve druge odstranjuje pred razdraganim očima svojih birača. Otuda može da kaže a da se ne zapita šta govori: “Republika Srpska mora da ima patriotski odgovor svih političkih faktora o pitanjima koja su važna za RS i tu nema mjesta za izdajnike. Ovdje je riječ jesi li Srbin ili nisi, ako nisi - onda si izdajnik”.
Za opstanak
Dakle, ili jesi ili nisi. U čuvenoj srpskoj dosljednosti i političkoj časti posljednjih trideset godina konstrukcija izdajstva je dosegla najveću cijenjenost kao oružje dekapitacije neprijatelja. Čim uoči onoga koji se ne uklapa u njenu vizuru svijeta, onaj na vlasti koji nije izdajnik zalarma: drž’ ga bijesna, eno ga izdajnik. Sve se onda potom ustremi na tu trku, na to lovljenje izdajnika, koji, razumije se, dolazi iz stranih ambasada i centara moći, strani je plaćenik. Upućeni kažu da toliko zainteresovanje pravdoljubive i nadasve serbske vlasti za izdajnicima prevazilazi odavno u svojim gabaritima i stremljenjima ono čuveno izvorno izdanje izdajstva i da su Brankovići potpuno pali u zapećak javnosti.
Šalu na stranu, biti izdajnik bilo koga danas i ovdje, suštinski jeste plemenita vještina nepripadanja. Izdati se u našim okvirima mora, da bi se opstalo.
Bonus video:
