To su one nedokučive geografije - imam poznanika koji već preko trideset godina odbija da povjeruje da Šavnik postoji. Koji god mu podatak navedem kao potvrdu egzistencije jednoga naseljenog mjesta, on samo kaže - eto, vidiš... Nema logike da tako nešto postoji, kaži pošteno.
Postoje mjesta čiji je položaj mnogo bolji u mitološkoj nego u uobičajenoj geografiji. Jer što smiješne brojke (stanovništvo, objekti, fabrike) znače pri slavi koju donosi mitski status. Za jedan Tumbston se ne pita koliko ima stanovnika. Slično i za jedan Šavnik - ne pita se koliko ima birača...
Posljednjih mjeseci Šavnik se pretvorio u jedan neobični, neko će reći bizarni, festival demokratije. Tamo se svakog vikenda glasa, čak dolaze i ljudi iz drugih krajeva Crne Gore da glasaju, na naše oči rađa se buduća turistička atrakcija. Zamislite da neko ponudi bogatoj stranoj klijenteli takav turistički program - etno sela, domaća hrana i - učestvovanje na izborima u Šavniku... Zaboraviće se na skijanje po Durmitoru i oko Kolašina. Ljudi iz bijelog svijeta pravili bi selfije pored glasačkih mjesta, malo bi bila sadašnja tri, moralo bi da se otvori još desetak punktova za glasanje. Sa brzom hranom, i besplatnim internetom, naravno.
Ako ovu u suštini zabavnu, urnebesnu čak, priču pokušate da prevedete u ozbiljna značenja, izvjesno vas čeka depresija...
Glavna poruka iz Šavnika je da ovdje zapravo i ne postoji država. Svako može, na ovaj ili onaj način, suspendovati logiku i prisustvo države. Pri tome, važno je pojasniti da ne govorimo o državi kao o nekom fetišu konzervativaca, već kao o okviru koji jednu zajednicu čini mogućom i funkcionalnom.
Slično tome, kada poslanik Knežević, nakon aerodromskog igrokaza, najavljuje naoružavanje “porodice” (etika neolita) i samoodbranu (dobro došli u Dodž Siti), on govori to isto.
Može li jedna zajednica da preživi tu vrstu destrukcije?
Destrukcija o kojoj govorimo odvija se na svim nivoima - od Šavnika do Ustavnog suda. Situacija je tako sveobuhvatno loša da nije čak najvažnije ni to koga smatrate glavnim krivcem. Ovakvo ponižavanje ideje demokratije, ideje države, politike i građanina je združeni poduhvat. Iz njega proističu i svi drugi združeni poduhvati...
Na momente, stvar počinje da liči na zaplet i sve one besmrtne likove iz “Đekne” i ostalih dramskih tekstova Miodraga Karadžića. Doduše, savremenici nemaju, niti mogu imati, onaj šarm po kojem pamtimo pomenute tv junake.
Ali, nije li sve to što se odigrava u dičnom Šavniku, vlažni san svake istinske demokratije - izbori koji se nikad ne završavaju. Već vidim naslove budućih memoara neposrednih aktera - “Izbori koji teku”, “Izbori moje mladosti”, “Kako se kalio izborni rezultat”...
Pitanje je trenutka kada će neko to predložiti - ako ćemo pošteno, Šavnik treba da bude nova prijestonica. Već sada je simbolički glavni grad današnje Crne Gore.
Koji grad istinitije reprezentuje aktuelnu Crnu Goru? Grad-utvara, mjesto koje ima samo (slavnu) prošlost, varoš koja nema više ništa... Osim izbore. Zato je ovaj izborni cirkus-feljton istovremeno i dirljiv krik jednog zaboravljenog gradića. Kad se ovi izbori završe - kad god to bilo - kada svakoga vikenda Šavnik ne bude obavezna tema u tv dnevnicima, kada ćete opet čuti za ponosni Šavnik? Kad se i tamo otvori fabrika čipsa ili štapića?
Neki dan sam, na nekom od bezbrojnih tv kanala, naletio na veliki vestern (jedan od četiri najveća, ako mene pitate), “Čovjek koji je ubio Liberti Valansa”. Preporučujem svim učesnicima šavničke demokratske utrke. Biće im zanimljivo to što pripovijeda Ford.
Ili, što reče Njegoš - Što je Šavnik, a mora bit Šavnik...
Bonus video:
