Petak, 6. januar - Badnji je dan, jedan od rijetkih u godini kad je pojavljivanje crkvenih velikodostojnika u svjetovnim medijima ne samo prikladno nego i sasvim regularno.
Je li ovo realno, uhvatih sebe kako s merakom čitam početak božićne poslanice mitropolita Joanikija. Baš mi je nekako falio ovih pet mjeseci, otkako je Temeljni ugovor pacifikovao i njega i njegovu Srpsku pravoslavnu crkvu.
Ponese me milozvučna besjeda, nijesam ni registrovala da je već ponoć...
A onda je na Zabjelu eksplodirala sva raspoloživa pirotehnika...
* * *
Subota, 7. januar - U lagum je, na polovini poslanice, otišla i moja slika o pacifikovanom mitropolitu Joanikiju. Vratio se čovjek na fabrička podešavanja i počeo da govori o "krstonosnoj istoriji... na kojoj je utemeljeno duhovno biće Crne Gore".
Dobro de, mislio je valjda na hrišćanski dio njenih temelja, uvažiće on u nastavku i druge važne djelove njenog duhovnog bića...
Nažalost, nije. I ne samo da je i sav hrišćanski dio temelja sveo na pravoslavlje, nego je i svu pravoslavnu duhovnu tradiciju pripisao jednom narodu.
- Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori će i ubuduće, kao i do sada, biti sa svojim narodom - odredio se mitropolit u jednini.
Da Srpska crkva svojim narodom smatra samo Srbe, podrazumijeva se i iz njenog imena i iz zakona njene matične države.
I to je u redu, i tako treba da bude.
Nije, međutim, u redu pod pravoslavljem podrazumijevati samo svetosavlje i pod Srbima podrazumijevati i Crnogorce.
Za ovu priliku, podrazumijevalo se da u poslanici bude pomenut i upokojeni mitropolit Amfilohije.
Našlo se u njoj mjesta i za davno preminulog srpskog patrijarha i za živog kosovskog vladiku, ali ne i za arhiepiskopa cetinjskog, mitropolita crnogorsko-primorskog i egzarha sveštenog trona pećkog, na tronu mitropolita zetskih crnogorsko-primorskih od 1990. do 2020. godine.
Čak ni simboličan sticaj okolnosti da je mitropolit Amfilohije rođen na Božić, nije motivisao njegovog nasljednika da mu u božićnoj poslanici bar ime pomene.
Amfilohijevo nasljeđe nije ni mogao jer se nije glaskao ni kad ga je SPC izbrisala kao da nikad nije ni postojalo.
Nakon njegove smrti, za jedan dan ukinut je Episkopski savjet u Crnoj Gori, zatim zajedničko ime svih eparhija - Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kao i sve Amfilohijeve titule osim mitropolitske.
Da su mogli, ukinuli bi i njega za života, i to još 2006. Zbog pokušaja da status Miitropolije, kako je sam govorio, "prilagodi novonastalim okolnostima nakon obnove državne nezavisnosti".
Zato je, valjda, i Pravoslavna gimnazija dobila ime "Sveti Sava". Da izostavljanje prefiksa "srpska" ni slučajno ne bi bi oživjelo sjećanje na nasljeđe mitropolita Amfilohija.
Ili, ne dao bog, podstaklo vjernike da pitaju zašto ta škola ne nosi njegovo ime...
* * *
Nedjelja, 8. januar - Nije poznato ni kako su nadahnuti autori došli do najnovije verzije "Oj svijetla majska zoro", ali stvarno je za bogu plakat'...
Priznajem, bilo mi je baš nekako toplo oko srca, kad se masa vjerujućeg srpskog naroda onako podičila svojim statusom u Crnoj Gori:
"Jedina si za slobodu,/ Ti ostala srpskom rodu"...
Što jes' - jes'...
* * *
Ponedjeljak, 9. januar - U odbranu Ustava Bosne i Hercegovine stali su i oni crnogorski lideri koji su između dva Hristova rođendana Ustav Crne Gore prekršili najmanje četiri puta.
Nastranu to što su i svoj i naš Ustav lideri BiH kršili - i to ne samo četiri puta u jednoj, nego pune dvije godine - neprikladnim miješanjem u unutrašnje stvari Crne Gore i nedopustivim vrijeđanjem njenog bivšeg, a naročito sadašnjeg premijera.
S kraja tanjega otvorena je i današnja priča. Podrazumijeva se da ministrima iz Crne Gore, ili bilo koje druge države, nije mjesto ni na jednom skupu, nijednim povodom, ni u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, ili bilo koje druge države, ako ta država to smatra imalo neprikladnim, a kamoli kršenjem Ustava.
Imam razumijevanja za to što protestnu notu premijeru Dritanu Abazoviću nije, kako nalaže međudržavni protokol, uputio njegov kolega Zoran Tegeltija koji u Vijeću ministara predstavlja Republiku Srpsku, nego njegova zamjenica Bisera Turković iz Federacije BiH.
Razumijem i njeno oštro upozorenje da "ovaj čin apsolutno može narušiti međudržavne odnose"... Kao i najavu da će biti zadovoljna ako premijer Abazović kaže "Ja ne stojim iza toga"...
I rekao je, ali to nije zadovoljilo mene. I to upravo zbog države čiji je Bisera Turković ministar, a naročito zbog većinskog stanovništva entiteta iz kojeg dolazi.
Prošla je i 27. godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a ni ovo Vijeće ministara BiH, niti ijedno prije njega, nije našlo za shodno ne da upozori nego samo da bar jednoj od osam crnogorskih Vlada postavi samo jedno pitanje.
Kolika je krivica Crne Gore za rat u Bosni i Hercegovini zbog kojeg jedan njen dio sada ne samo što "slavi neustavni praznik", nego "ima tendenciju otcjepljenja"...
Taj praznik utemeljen je tačno prije 30 godina, 9. januara 1993. Tog dana zasijedao je Savjet za usaglašavanje stavova o državnoj politici SR Jugoslavije.
Premijer Đukanović je rekao "da će se vremenom stvoriti uslovi da se Republika Srpska pripoji Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj Krajini".
Tako kažu stenogrami sa sjednice.
A što dalje kaže Đukanović?
- U državotvornom smislu, u BiH imamo gotovo optimalan rezultat. Kada kažem "gotovo optimalan rezultat", onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo. Gotovo je optimalan zbog toga što još nijesmo realizovali onaj krajnji cilj - da to postane sastavni dio zajedničke države!
Detalje o načinu ostvarivanja tog krajnjeg cilja iznio je četiri godine kasnije.
- Neka ne štiti Momir Bulatović srpstvo od mene! Vlada koju ja vodim morala je godinama, kriomice od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj kada su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu - ponosan je tada Đukanović bio na svoj doprinos borbi za ubijanje BiH.
Srpski entitet godinama mu je bio zahvalan, o pomoći Vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića govorilo se i u Strazburu, pred Evropskim sudom za ljudska prava.
- Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova Vlada upućivali Vojsci RS i srpskom narodu, i to u trenucima kad nam je Slobodan Milošević uveo sankcije - svjedočio je prije desetak godina Momčilo Mandić.
Toliko je bio zahvalan da je naveo i topografske detalje.
- Gorivo za naše tenkove, koji su se borili od Foče, preko Srebrenice do Bihaća i dalje, slao je upravo Milo Đukanović. Ko zna što bi bilo sa Republikom Srpskom da te pomoći nije bilo - svjedočio je pod zakletvom negdašnji ministar pravde RS.
Ali ratna vlast decenijama ponavlja kako Crna Gora u ratu u BiH uopšte nije učestvovala?
Zaludu, demantovao je zahvalni ratni ministar srpskog entiteta i tu laž.
- Ne smiju se zaboraviti ni dobrovoljci koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore. Niti da su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci sa predsjednikom opštine oslobađali Goražde!
U Foči su prije rata Bošnjaci činili polovinu od 35.000 stanovnika. Sada ih ima desetak posto od ukupno 18.000.
Toliko o "oslobađanju" za koje je zaslužna (i) Crna Gora.
I o ćutanju BiH na tu temu.
I o tadašnjim stanovnicima Crne Gore.
Od kojih je, prije više od četvrtine vijeka, manje od četvrtine osudilo masovnu "posjetu" crnogorskih ratnika Bošnjacima i genocid nad njima, nakon kojeg je formiran entitet nazvan RS.
A sad se masovno skandalizuju nad mirnodopskim učešćem dvojice ministara u proslavi praznika kojoj je prisustvovala i šefica države BiH.
To učešće je, da ne ostane zaboravljeno, uslijedilo tek poslije čestitke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića adresirane "Njegovoj ekselenciji gospodinu Miloradu Dodiku"...
Inače entitetskom predsjedniku, kojem ovim putem izražavam veliku zahvalnost što je čestitku promptno objelodanio...
* * *
Utorak, 10. januar - Objelodanjeno je, ali sa mjesec zakašnjenja, i što su funkcioneri Demokratskog fronta pričali na sjednici Odbora Skupštine Srbije za dijasporu i Srbe u regionu.
I to je dobro, istinu je - kakva god bila - bolje saznati ikad nego nikad.
A ova je za DF veoma loša. Ako Nebojša Medojević ima namjeru da se i dalje ponosi građanskim karakterom svog pokreta, a Milan Knežević, Predrag Bulatović i ostali partizanskom tradicijom svojih familija.
Za Crnu Goru je veoma opasna. Zato što daje vjetar u leđa, za sada rijetkim i nejakim, crnogorskim nacionalistima koji se ne mire s tim da Crna Gora već 30 godina nije "država Crnogoraca i ostalih koji u njoj žive", već svih njenih državljana...
A za sve Srbe u Crnoj Gori je - katastrofalna. Kad im najjača vladajuća koalicija saopšti da je njihova matična država Srbija, to znači da srpski narod kandiduje za status nacionalne manjine u Crnoj Gori...
Kad se prećute stavovi zvaničnika Srbije da je "naš narod u Crnoj Gori u inostranstvu", onda to ne znači samo nepriznavanje njenog državnog statusa, nego i priznavanje statusa izbjeglica iz Srbije svim Srbima u Crnoj Gori...
Nije to bila namjera?
Vjerujem, ali ni predstavnici Srba iz Krajine sigurno nijesu imali lošu namjeru kad su 1991. tražili podršku od srpskog režima.
Ni predstavnici Srba sa Kosova nijesu namjeravali da umjesto Azema Vlasija i Kaćuše Jašari dobiju Hašima Tačija i Aljbina Kurtija, a kamoli Ramuša Haradinaja...
Ali, dobrim namjerama često je popločan i onaj put koji niko u Crnoj Gori nikome ne želi...
Bonus video:
