Nemoguće je sakriti taj srednjovjekovni resentiman - velikaši dolaze na poklonjenje vladaru... A on, kao car Dušan, nazdravlje njemu. Sve je kao sa neke monumentalne kompozicije Paje Jovanovića iz 1893, na kojoj možete izbrojati nekih 435 likova u isto toliko različitih kostima. (Tu je i vila Ravijojla, naravno.) Nacionalna idila, omiljeni žanr mediokriteta na svim meridijanima, ima svoje jasne i nepromjenjive zakonitosti.
Otužna slika, zapravo. Crnogorsko srpstvo, po ko zna koji put, biva falsifikovano. Gotovo da pomislite da postoji da bi bivalo krivotvoreno. Potvrđuje se stara formulacija jednog velikog istoričara, koji je znao reći da mi do danas nismo objasnili “podlovćensko srpstvo”. Između ostalog, i zbog toga što su ovdje tzv. političke elite uvijek više vjerovale u mač nego u knjigu. Zato je teško doći do bilo kog oblika razumijevanja, a stalno smo u zoni latentnog sukoba.
Vazal je, podsjetimo, u srednjem vijeku bio sitni feudalac (lokalni velikaš) u službi krupnog feudalca (kralja). To je jednostavna jednačina, kao model funkcioniše i izvan rečenog istorijsko-političkog konteksta, ali ono što je jasno je da ni tada ni danas u toj jednačini nema mjesta za građanina.
Odlazak na poklonjenje u “maticu”, ogorčio je i brojne crnogorske Srbe, jer ljudi znaju što im je matica, a ne pristaju na ogavnu podvalu da si Srbin samo ako pokorno slijediš Vučića... I da je Vučke predsjednik svih Srba. Kao što ista svijest insistira na partijskom povezivanju crnogorstva sa DPS, a što su mnogi crnogorski intelektualci olako i kratkovido “dopustili”. Usput pokazavši neviđenu volju za progon “izdajnika”, a što je “iz centrale” sigurno “prepoznato” i nagrađeno. (“Pa ako ih se sete, sete.”)
Vratimo se Vučićevoj opsesiji da je on “predsjednik svih Srba”. Čitava ova parada zato je i napravljena. On je, ovim smiješnim skupom, poslao poruku koliki dio Crne Gore je već “progutao”. A da mu nije zaprlo. Vjerovatno tek treba da obnovi ono o “voćki čudnovatoj”.
S druge strane, epizodisti za ovu predstavu “nahvatani” su jednostavno. Zovi, samo zovi... To je duh feudalizma: vazal i vazalna svijest. Vazalu se samo kaže, ništa se ne objašnjava. Niti je vazal u stanju da dovede u pitanje mistički autoritet glavnog feudalca, niti će tražiti objašnjenje.
Ipak, posebno bljutavo djeluje javno, diskurzivno “izuvanje” nekih ovdašnjih političara. Pa se tako nikšićki gradonačelnik dosjetio da kaže da su oni koji kritikuju odlazak na poklonjenje Vučiću isti kao i oni koji pucaju na djecu, misleći na nedavni tragični kosovski događaj. Dakle, taj mladi čovjek proba javnosti uvaliti sljedeću priču: ako mislite da je ono što su njegovi uradili nedostojno, vi ste u rangu ordinarnih zločinaca. U normalnom društvu, ovakva izjava bila bi valjan razlog da neko trajno izađe iz političke arene. Jer ta vrsta toksične gluposti može biti pakleno opasna. U nekim slučajevima, aktuelna saopštenja Vučićevih vazala u CG izgledaju kao direktna posljedica prazničnog pretjerivanja od svake vrste.
Ali to nam je što nam je. Nije lako vazalu objasniti zašto je njegova svijest vazalna. To su dublje okolnosti i uslovljavanja. Na koncu, samo se slobodnom čovjeku štošta i može objasniti.
Znao je to dobro jedan od velikih pjesnika našega doba, Njujorčanin rođen u Beogradu, Čarls Simić.
Veliki pjesnik koji je preminuo prije nekoliko dana je narodu svog porijekla pomagao prevodeći najbolje srpske pjesnike, a ne učestvujući u stvaranju stupidnih nacionalnih klišea. Taj izbor je jednostavan za one koji slobodno misle.
”U svojoj praznoj flaši sam gradio svetionik dok su drugi pravili brodove.” Lijep način da se kaže smisao poezije. Jer, “poezija je siroče tišine. Riječi nikada nisu sasvim jednake iskustvu iza njih” (Č. Simić).
Bonus video:
