Da se napravi kakva pouzdana anketa (ukoliko je to moguće), vjerujem da bi se ispostavilo da je većina građana Crne Gore sigurna da bi oni sami bili sasvim dobri kandidati za predsjednika Crne Gore. Doduše moguće da bi se slično ispostavilo i da se raspitate za posao vozača formule 1, kosmonauta ili romanopisca.
Za sve je bog dao Crnogorce, uvjereni su oni sami u baš takvu božju namjeru. I zato im je bog jasan. Jednostavna je ta teologija. To mora da je povezano sa onom maksimom o pameti - za koju se veli da je savršeno raspoređena - svako misli da je ima dovoljno.
Predsjednički izbori najavljeni za 19. mart, razbuktali su crnogorsku strast za kandidovanjem. Svako ima kombinaciju, naravno, dobitnu. Pravog kandidata.
(Ili, ako nema ljudi, tu je - informacija za “kandidovanje”.)
Sveopšte zalijetanje - drž te me, e postah predsjednik!
Ipak, jedan detalj je zanimljiv.
Na opozicionoj strani domaće političke scene pominjali su nadstranačkog kandidata. Sad je njima trebao profesor. I još Krivokapić, reći će zli jezici.
Ali, neobično je da oni, ta svijest, o nadstranačkom kandidatu nisu razmišljali u ono vrijeme kada su mogli kandidovati koga hoće i nesumnjivo pobijediti. Nadstranački kandidat znači, između ostaloga, spremnost da se odgovornost podijeli sa nekim izvan partijskog miljea, a ta spremnost je uvijek ljekovita za jedno društvo. Bila bi ljekovita i tada. Ali, dok im je “tron” bio siguran nije im padao na pamet kandidat izvan (najužeg) stranačkog kruga.
Sad im je ta ideja, najednom, izgledala dobro? Ali, nije to nikakva naknadna ili nova mudrost. Samo još jedan trik, samo nova predizborna magla. U ovom slučaju, “nadstranački kanidat” se traži da bude žrtveni jarac, a ne neko ko bi pomjerio stvari naprijed. Kasno je za tu vrstu “iskupljenja”.
Možda je suštinsko pitanje - zašto ne mogu imati pravog nadstranačkog kandidata? Jednostavno - koga? Jer, među onima koji su “njihovi” odavno niko nije - “nadstranački”. Vidjeli smo da je čak i jedna sutkinja imala člansku kartu partije. Očito nije bilo nikoga da suspregne njen entuzijazam.
Jedna govorljiva digresija: u ono, “nenarodno” vrijeme, jedan ozbiljan i važan pisac (ktome partijski jak), kandidovao se da bude šef kabineta najuglednijeg crnogorskog političara (vjerovatno i najmudrijeg), sa kojim je, uzgred bio i kućni prijatelj. Političar je odmah sklonio njegovu kanidaturu, i pojasnio mu - Kako da pisac bude vratar političaru? Ne dolazi u obzir. Vremena se mijenjaju, sljedstveno tome i političari, očito. Ovo je vrijeme patuljaka.
Vjerovatno su gotovo sve “nadstranačke” ličnosti u gravitaciji DPS i njihove dugogodišnje (uglavnom loše) vladavine, trajno kontaminirane načinima na koje ih je i sama vlast koristila - nerijetko i kao batinu za smirivanje neposlušnih neistomišljenika. A često i kao ikebane koje treba da, s vremena na vrijeme, spremno potvrde sveopštu svenarodnu svesreću i svenapredak...
Koja je to ličnost u takvom okruženju koja bi bila smislen kandidat? Pretpostavljam da sam zlurad, i da zato ne vidim neku takvu personu, pa bih volio da mi neko objasni na koga oni misle kada govore o “nadstranačkim” kandidatima.
Jer, DPS nije adresa za tu vrstu postignuća. Ko bi ozbiljan prihvatio takvu ponudu. Iako sam siguran da mnogi smatraju da im to pripada, i ne bi bili iznenađeni takvom “čašću”.
Uostalom, nije li upravo ta ekipa, danas opozicionih lutalaca, uvijek, sve, svako društveno pregnuće, posao, komunikaciju sa javnošću, bazirala na potrebi da totalno kontroliše sve. Zato su i stigli ovdje gdje su.
Kao što vidimo, iako kandidovanje postaje jedna društvena igra - više za zabavu i relaksaciju nego za pouku - ova (možda i fingirana) potraga za “nadstranačkim kandidatom” izvjesno prikriva nešto. Kakvu veliku bježaniju? Ili, naprosto, samo - golu prazninu.
Bonus video:
