Od ove godine stupaju na snagu nova školska pravila. To je treća faza ka ukidanju škola. Resorno ministarstvo se pobrinulo da ovo ukidanje ne ide naglo, zato je cjelokupan program u tom pravcu podijeljen u pet faza.
Da podsjetimo, prva faza je bila takozvana Bolonja, kada se učenicima na indirektan način sugerisalo da se ne zamaraju previše, jer ima i važnijih stvari od učenja. Ovdje su učenici bili pomalo zbunjeni, ali su primijetili da stvarno mogu komotno s profesorom u kafić, a onda ruku pod ruku u školu.
Druga faza se sastojala u odobravanju svega što učenici požele. Profesori polako idu u drugi plan, dok učenici preuzimaju i kredu i dnevnik, što simbolično znači da ne žele da im se išta predstavlja na tabli, jer ih to smara, a u dnevnik je moglo da se upisuje samo ono što im godi.
Novina u Drugoj fazi je da učenik ne može da ponavlja razred. Ova mogućnost se briše, a zezanja radi ostali su termini za polaganje, iako se već u prvom roku sve završavalo. Uz izvinjenje učenicima što su bili deranžirani. Mada su oni to u startu shvatali kao igru. I ono najvažnije, učenik ne može biti izbačen iz škole. Ni u kojem slučaju! Disciplina kao kategorija se briše i učeniku je dozvoljeno da radi šta hoće. Naravno, tako se kaže, ali to je, u stvari, ispravna psihološka terapija po kojoj učenici moraju da se dovedu u stanje slobode. Ne smiju da se uzrujavaju, a stres za njih mora biti nepoznanica.
Profesori su u ovoj fazi još imali pravo da zapišu čas i da proćaskaju sa učenicima, ali samo do one mjere dokle su ovi raspoloženi da ih slušaju.
Što se ocjenjivanja tiče, kriterijum je morao da padne do nivoa gdje je dovoljno da učenik zine da bi dobio odličnu ocjenu, ili, u najgorem slučaju, vrlodobru. Ostale ocjene su davane samo na lični zahtjev učenika, kako stoji u pravilniku, premda je u praksi bivalo da su se oni najčešće zadovoljavali odličnim ocjenama.
U ovoj fazi postignuto je da svi završe školu i da, kasnije, ne znaju šta će s njom. Već ovdje se lagano nazire potreba ministarstva za ukidanjem škola, ali još uvijek nedovoljno transpartentno. Zato je od ove školske sezone, sa srećom, krenula treća faza koja će u naredne dvije godine (čitaj: odmah) pokušati (i uspjeti, naravno) da što više obespredmeti sve predmete.
Šta to znači? Uvođenjem termina „ishod“ nastave, u dnevniku se neće upisivati naziv nastavne jedinice, već samo zaključak sa nastave, odnosno, otkrivanje onoga šta je učenicima doprlo do svijesti, od čega bi, i u najboljim uslovima istraživanja, i sam Niče odustao.
Već ovdje resorno ministarstvo otkriva svoje karte: osim nastavnog osoblja, njih ni učenici, bogtezna, ne zanimaju. Kad se sve obesmisli, lako je okončati stvar, proglasiti nešto nepotrebnim i - ukinuti. Jer, Školstvo državu košta, a od njega nema nikakve koristi, sem ako ne želi sebi na vrat da stavi novu armiju nezaposlenih, a školovanih.
Ali da ne prejudiciramo stvar, to se tiče četvrte i pete faze o urušavanju Školstva. Možemo samo da pretpostavimo šta mu se tamo sprema. Prema dosadašnjoj tendenciji, očekuje se da bi učenici mogli biti bez ikakvih obaveza, uz potpunu slobodu da više ne dolaze na časove. Njihovo mjesto u klupama zauzeli bi profesori na beskrajnim seminarima s temom kako da postanu roboti i rade sa vazduhom, pošto od učenika, razumije se, ne bi ostalo ni traga, čim bi dobili „voljno“.
Inspekcije će, kako se pretpostavlja, profesorima dušu vaditi na pamuk, dok ovi sami ne dignu ruke od svega. Tu bi inspekcija direktno mogla da preuzme neke uspješne nacističke metode i sve odradi ad hok.
Još jedno matursko i - gotovo. Gas je zakon.
S obzirom na državne prioritete, povjerujmo i to da ne bi sve prosvjetine zgrade otišle za NATO skladišta, dosta njih bi moglo da budu prihvatilišta za pse i mačke. Iako je to tek peta faza u obrazovanju (ko zna koga), faza koja se očekuje za nekih par godina, nije rano da demantujemo pjesnika koji je s takvim uzbuđenjem i ni malo vizionarski pjevao:
„Nema za mačke škole.“
Biće ih, samo polako. I za mačke i za pse, samo za đake i profesore, izgleda, više ne.
Bonus video:
