Iz jedan u dva, što bi rekli kladioničari... Uvijek su to zanimljivi ishodi - sa preokretom: najmanje razloga za zadovoljstvo ima onaj koji je u prvom krugu osvojio najviše glasova.
I neobična istorijska simetrija: Đukanović je na najveću scenu ušao pobjedom na predsjedničkim izborima uprkos izgubljenom prvom krugu (1998), a po svemu sudeći, odlazi izbornim porazom, uprkos dobijenom prvom krugu (2023).
A što je sve stalo u tih četvrt vijeka, a dodajte i godine od 1989. i najmlađeg evropskog premijera (i Miloševićevog omiljenog junoše) do 1997. i famoznog raskola u DPS-u, koji će biti razriješen upravo predsjedničkim izborima iz 1998.
Izlazak ispod Miloševićeve šape, sačuvana Crna Gora u vrijeme NATO intervencije, Referendum iz 2006. i ulazak u NATO 2017, nesumnjivi su vrhunci Đukanovićevog (i ne samo njegovog, naravno) političkog djelovanja i one tačke koje ne samo njemu skloni građani mogu pomenuti kao zasluge.
Ovaj bilans zapravo djeluje impresivno. Ovo su događaji koji bi napunili značenjem ozbiljnu (i dugotrajnu) političku karijeru.
Pa zamislite onda koliko je gluposti i budalaština morao uraditi, da, u svom političkom sutonu izgleda ovako kako danas izgleda. Koliko je tu bilo pohlepe i bahatosti. Uz sve one gadosti iz vremena služenja Miloševiću - a što je pokrio “oprostom” zarađenim političkim oceubistvom.
Ovdje prije svega djeluje opaka gravitacije nekih drugih procesa - od široke kriminalizacije vlasti, preko korupcije dignute na nivo društvenih manira do ogavnog nepotizma koji je pokrivan cinizmom one mantre o “jednakim šansama”. Iako su te “jednake šanse” bile nedostižni san većine građana.
A sve to uz jednu nakaznu elitu koja je miks onih koji su se “snašli” i “nacionalnih komesara” zaduženih za proizvodnju izdajnika i neprijatelja. Upravo takav koncept društva otvorio je vrata pretjeranoj klerikalizaciji i konzervativizmu.
S druge strane, iluzija napretka i fingiranje evropejstva očito nisu bili svima dovoljni. Utisak je da su u svim ključnim trenucima Đukanoviću bili važniji njegovi politički interesi (i poslovni interesi njegove “elite”) od bilo kakvih tzv. visokih ideala. I to je tako. Zato je u onim periodima kada ga sile istorije nisu snažno gurale na pravu stranu (jak instinkt za političkim preživljavanjem), on uvijek nepogrešivo birao - pogrešnu.
Nije to više ni sjenka nekadašnjeg, manje više legendarnog, političkog samopouzdanja. I tu, neki dan prije izbora poručivao je da je “superioran” u odnosu na sve druge kandidate. Izgleda da je i tu sve manji broj građana koji mu vjeruje.
Prilično pogubljen, ne zna gdje udara, demonstrira upravo ono što je, u suštini, uvijek bio temelj njegovog političkog djelovanja. Đukanović je, naime, uvijek davao prednost kalkulaciji u odnosu na vrednosni stav.
Ilustrativna je bila noć nakon prvog izbornog kruga, vidite na sve spremnog demagoga. Priviđaju mu se “rezervoari” glasača (riječ je opako bliska “rezervatima” sa Divljeg zapada, zar ne?), a zaboravlja jedan detalj. Svojim “flertom” sa Mandićem u finišu predizborne kampanje, kandidat DPS je snažno demotivisao glasače tzv. manjinskih naroda koji mu obično daju podršku. Ali nakon demonstracije ljigave strategije - Ajmo zajedno, da ih sve zajebemo - glasači iz “rezervata”, odnosno “rezervoara” očito, i sasvim razumljivo, prestali su dijeliti Đukanovićev entuzijazam i optimizam.
Uvijek valja imati na umu da je između “kralj” i “kraj” razlika samo u jednom znaku.
I ne treba žuriti sa ocjenama, danas se sve olako proglašava istorijskim dostignućem. Datumi, ličnosti, prevare...
Ali, ovo jeste simbolički kraj jedne epohe. I jedne mikroepohe: ako nekome ranije nije bilo jasno, juče vidjesmo da je “30. avgust” otišao u dim...
Bonus video:
