Tema vršnjačkog nasilja, ali i još mnogo toga na ovaj ili onaj način povezanog sa baš tim fenomenom, naprosto su ovih dana zapljusnuli crnogorsko društvo. Rečeno posebno pojačava utisak da su iznenađeni mnogi koji to, prirodom posla, ne bi trebalo da budu. Svi ostavljaju utisak da su - zatečeni. I prosvjetni radnici, i političari i roditelji, cjelokupna javnost. Neće biti da je ta tema pala s neba, surovost je, stotinama godina, jedna vrsta refrena u svakoj crnogorskoj raboti. Ako imamo trista pedeset slučajeva vršnjačkog nasilja u dvije godine (kako vidjesmo u famoznom izvještaju), to je prosječno jedan slučaj u dva dana. Kako to da je tek sad ova tema postala vidljivija? A da su gotovo svi odgovorni odabrali stav britanskog turiste u prolazu: uljudno začuđeni, ali emotivno neinvolvirani.
Za razliku od onih od kojih, prirodom sistemskih rješenja, očekujete djelovanje, reakcija društva (građani, mediji, NVO) ovaj put je ozbiljnija i ubjedljivija.
U jednom od slučajeva ukazao se jedan, tako crnogorski momenat, još jedna poslastica za ljubitelje tradicije - nasilnici iz “boljih kuća”. Mali primitivci koji oponašaju barabe i kriminalce uvjereni su da oni zapravo dobro “čitaju” društvene odnose i rade pravu stvar: gaze slabije. U njihovom svijetu ko je god nešto napravio, učinio je to surovošću i spremnošću na sve. Vjerujem da su takve i priče uz koje su odrastali. Neki među mladim nasilnicima sinovi su policajaca, neki, pak, uglednih djelatnika pravnog poretka. Eto drugog dijela “pečata” koji daje punu sliku trenutne situacije sa brojnim policajcima i sudijama, tužiocima. Možda zaista ovakav podmladak najbolje pokazuje koliko je devastirana ovdašnja javna scena, koliko je kriminalizovan onaj dio društva koji bi morao voditi borbu protiv kriminala.
Barski slučaj je zastiđe sa pečatom ogavnog nacionalizma. Ali i potvrda najžilavijeg stereotipa o primitivnim divljačnim domorocima.
Izjava oca iz Sarajeva - da je uvjeren da bi ti isti mladi nasilnici da se njegov sin davio u moru skočili da mu pomognu - zaslužuje istinsko poštovanje i divljenje.
Pa što se onda desi, da, mladi ljudi koji bi pomogli davljeniku - i ja sam uvjeren - umjesto toga neviteški i nečovječno prebiju dvojicu mladih atletičara iz Sarajeva? Pored njih, da li je još neko, možebiti, kriv?
Možda - političari koji falsifikuju stvarnost i flertuju sa nacionalizmom - mladi nasilnici im vjeruju, pa im smeta nečiji jezik ili dres.
Možda - popovi koji prave paravojne formacije od zbunjenih maloljetnika, prodajući im priče o jedinstvu u “bratstvu”. Možda - policajci od kojih mnogi igraju za protivnički tim. Možda - sudije koje se ne opterećuju istinom i pravdom. Možda i društvo koje (još) nema mehanizme da djelatnije reaguje na ovu pojavu. Sve to, na neki način, čini mogućim ovakav događaj.
Dirljivo obraćanje jednog ovdašnjeg roditelja, nakon napada na sina gimnazijalca, daje pravu sliku pakla kroz koji prolaze žrtve ovakvog nasilja. Momci su, nakon što je policija obaviještena, odmah pohitali da ponove napad. Eto koliko policija djeluje ozbiljno u obuzdavanju vršnjačkog nasilja. Ne bih se čudio ni da im je neki policajac predložio - Pođite, malo ga zaplašite...
Na kavačke i škaljarske univerzitete se ne upisuje preko noći, izgleda da se kandidati moraju dokazivati od obdaništa i osnovne škole.
Ali, sve to zaboravite na tren. Sve naše priče su ništa pri onom osjećanju straha i poniženja koje jedan mladi čovjek mora da nosi kad ide u školu ili park ili igraonicu kao na kakvo razbojište. To dozovite, to pokušajte predstaviti sebi.
Ovo društvo, ako ga ima, mora učiniti da mladi računaju na elementarnu sigurnost. Tek tada mogu biti sve drugo - talentovani, vrijedni, razigrani... Sve ono što ovi drugi, mladi nasilnici, “prepoznaju” kao - sumnjivo.
Sudbina svakoga društva, pa i ovog, zavisi od toga koji će prevagnuti. Zato je važno reagovati.
Bonus video:
