EU je mirovni projekat. Ali ono što je mijenja i oblikuje je rat. Transformacija EU od ruske invazije na Ukrajinu je impresivna: od tzv. “mirovnog objekta”, ona je u najkraće vrijeme postala snabdijevač Ukrajine oružjem u milijardama dolara. EU pruža zaštitu za šest miliona Ukrajinaca a u aktu odlučnosti bez premca se skoro u potpunosti oslobodila od zavisnosti od ruskog gasa.
Ali ono što će suštinski transformisati Uniju je najavljeno proširenje za šest, možda čak i devet država na jugoistoku i istoku kontinenta. Kojima je isključivo ruski napad otvorio vrata EU. Rat kao otac svih stvari? Kako god da glasi odgovor: ruski rat je doveo do toga da birokratski kreatori pravila u Briselu sebe sve više shvataju i doživljavaju kao geopolitičkog aktera.
Putinova agresija u februaru 2022. je za samo četiri mjeseca pretvorila nepoznate i daleke susjede, Ukrajinu i Moldaviju, u kandidate za pristupanje – uz sve davanje izgleda za članstvo i južnokavkaskoj Gruziji. EU je takođe udahnula novi život uspavanom procesu proširenja na Zapadnom Balkanu. Region se smatra – preko Srbije – za moguću upadnu kapiju za ruske remetilačke manevre. Integracija u EU ovu kapiju treba da zatvori jednom zauvijek.
Ne samo Njemačka već i Francuska doživljava svoj strateški “epohalni zaokret”. U proteklih nekoliko decenija, Pariz se tvrdoglavo opirao prihvatanju novih članova u EU: francuska parola je bila: produbljivanje, ne širenje. Sada se predsjednik Emanuel Makron zalaže za čak dvostruko širenje na istok: i EU i NATO.
Pitanje je samo kako to da se uradi. Kako EU da “apsorbuje” sve ove zemlje, kako se to u briselskom žargonu kaže? I u šta će se onda Unija pretvoriti?
Ono što svakako neće funkcionisati je dosadašnji metod: diplomatsko-birokratski proces koji traje godinama i decenijama, u kom se pregovaračka poglavlja otvaraju i zatvaraju jedno za drugim. Na ovaj način, kandidat postepeno usvaja cjelokupni “acquis communautaire” da bi se na kraju identifikovao kao demokratija sa nezavisnim pravosuđem i funkcionalnom tržišnom ekonomijom.
Ovaj pristup je već za zemlje Zapadnog Balkana bio neprikladan. A tek je u Ukrajini, Moldaviji ili Gruziji neprimjenjiv. To su zemlje koje, zbog ruske okupacije, ni ne kontrolišu cijelu svoju teritoriju.
Ali i EU mora da se promijeni, kad već prima Kijev. Zbog ekonomske zaostalosti zemlje i njene ogromne poljoprivrede, bi, prema sadašnjim pravilima EU, sve milijarde eura poljoprivredne pomoći i kohezionih fondova otišle u Ukrajinu. Svi trenutni neto primaoci postali bi neto doprinosioci.
“Carstvo” preklopljenih krugova
Prije velike ekspanzije na centralnu i istočnu Evropu (2004-2007), poljski politikolog Jan Zielonka napravio je prognozu: EU nikada neće biti superdržava, ideja od koje su se skeptici užasavali, već će prerasti u nešto slično jednoj srednjovjekovnoj imperiji.
Znači, Dominion sa nekoliko centara moći, podijeljenim suverenitetom i tekućim granicama. Skup krugova koji se preklapaju, čija je integracija jača u centru, a opada na periferiji. EU nikada neće biti teritorijalna država, ali neće biti ni decentralna federalna država sa državnim narodom i jasnim granicama. Zielonka upućuje na Sveto Rimsko Carstvo (962-1806) ali ne kao na model, već kao inspiraciju. To Carstvo nikada nije bila jedinstvena država, već krovna ili preciznije imperijalna asocijacija za različite dominione i teritorije. Što je i bio jedan od razloga za dugotrajnost.
Ono što je Zielonka, kao pažljiv posmatrač, uvidio već ranih 2000-ih glede integracije istočno-centralne Evrope, tj. Bugarske i Rumunije, sada je svima očigledno. Diverzitet EU, koji raste sa svakim novim proširenjem, može se održati samo u fleksibilnoj strukturi.
Ako ćemo iskreno, EU se već dugo razvija u ovom pravcu. Unija je u osnovi mreža preklapajućih zajednica država: zona eura, šengenska zona, zona vojne saradnje (Pesco), novoosnovana evropska politička zajednica. Činjenica da su ojačane uloge Komisije i Parlamenta u tome ne mijenja ništa.
A to je jedini način da se integrišu tako različite zemlje kao što su Crna Gora, sa 600.000 stanovnika koji žive od turizma, i Ukrajina sa 40 miliona stanovnika i ogromnim poljoprivrednim sektorom. Po dosadašnjim standardnim kriterijumima je to nemoguće, ali jeste kroz individualno dogovorene sporazume koji odgovaraju mogućnostima kandidata i potrebama EU. U svakom slučaju, integracija i učešće u odlučivanju treba da budu postepeni: paralelno treba određene oblasti politike da budu zajedničke, a druge da ostanu pod nacionalnom kontrolom.
Iz toga proizilazi raznolikost formi članstava, što ne čini EU slabijom, već jačom. Jer time postaje sposobnija za akciono dejstvo. Umjesto da se zadovolje postizanjem konsenzusa o što je moguće više pitanja između sve većeg broja njenih članica (što obično traje godinama i često ne uspijeva), pojedinačne države, grupe država ili čak Komisija preduzimaju inicijative kojima se drugi dobrovoljno pridružuju. Na ovaj način, Unija ostaje u stanju da reaguje na hitna pitanja kao što su odbrana, migracija i zaštita od epidemija i može da nastavi da se razvija.
Ovo, takođe, olakšava odnos Unije sa susjedstvom. To uključuje Tursku – vječitog kandidata za članstvo u EU. Čija kandidatura je vjerovatno posve nerealna. Ali EU i dalje ima veliki interes za uređen i stabilan odnos sa Ankarom. EU mora biti u stanju da na svojim spoljnim granicama za sebe veže teške zemlje i da sarađuje sa njima. I ovo takođe ilustruje kvaziimperijski karakter buduće Unije: kao sile koja se trudi da stabilizuje svoje strateško predsoblje.
Ono što će tako nastati nikako nije novo izdanje nasilnog i eksploatatorskog evropskog kolonijalizma. Jer EU ne osvaja države da bih ih prisajedinila, već ih poziva u članstvo. One ne plaćaju danak, već dobijaju novac. Njihova integracija se ne odvija nasiljem, već usvajanjem zakona. I konačno, nije fiksiran ni njihov status kao perifernih: ako žele i mogu, produbljuju svoju integraciju, na primjer ulaskom u Šengen ili eurozonu, i približavaju se “užem krugu”.
Vodeće sile i njemačko pitanje
Ali put do tamo je dug – a uspjeh neizvjestan. Mnogo zavisi od sljedeća dva pitanja:
Da li je konsenzus među državama članicama, da je proširenje ispravno i neophodno, održiv ? Poljska bitka protiv uvoza ukrajinskog žita pokazuje da čak i čvrsti saveznici posustaju kada im se predoči račun za solidarnost. Spoljni pritisak je taj koji je pokrenuo nedavnu promjenu oblika Unije: ruski revanšizam, rivalstvo sa Kinom, nepredvidivost USA. Ali kao što spoljni pritisak može ojačati zajednicu, može je i uništiti. A u EU ne manjka lomova i centrifugalnih sila.
Drugo otvoreno pitanje je da li vodeće sile Njemačka, Francuska i Poljska imaju volje i da li su u stanju da izdrže ovaj proces proširenja. Jer Komisija i države članice zavise od ovog motora. No ove tri zemlje, koje bi trebalo da čine jezgro, ne ostavljaju dobar utisak ni pojedinačno ni kao trio. Potresene su društvenim krizama, njihova politika je polarizovana, a trilateralni odnosi su u najboljem slučaju mlaki.
Posebno se Njemačka nalazi u teškoj dilemi. Širom Evrope je kritikuju zbog tromosti glede bezbjednosne politike i slabe vojske. Ali šta ako se Njemačka naoruža i preuzme vođstvo? Da li će Poljska i Francuska tada biti dovoljne kao protivteže koje će umiriti manje države članice? Ili će se tek tada razbuktati nacionalni refleksi svuda? To jest: kako EU-korset mora biti dizajniran da obuzda snažnu Njemačku?
Da li će proširenje EU uspjeti, znaćemo tek za deset-dvadeset godina. Međutim, već sada je jasno da je to moguće samo u okviru novog institucionalnog aranžmana. Unija će igrati suverenu ulogu u novom multipolarnom svijetu samo ako kombinuje osjećaj moći, solidarnost i fleksibilnost. Tek tada će zapravo postati liberalna imperija.
(Neue Zürcher Zeitung - NZZ)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
