Čak i u najboljim vremenima, vlastima je teško da javnosti objasne složene probleme. Ali kada uživaju povjerenje javnosti, prosječan građanin može da razmišlja ovako: „Uopšte uzev, razumijem šta pokušavate da uradite, pa ne morate da mi objašnjavate sve detalje”. Upravo je takva bila situacija u mnogim razvijenim zemljama prije svjetske finansijske krize, kada je postojao širok konsenzus o pravcu ekonomske politike. U Sjedinjenim Državama je jači naglasak bio na deregulaciji, otvorenosti i širenju trgovine, dok je Evropska unija više brinula za integraciju tržišta. U cjelini je, međutim, prevladala liberalna (u klasičnom, britanskom smislu) ortodoksija.
Ovaj konsenzus je bio toliko jak da jedna moja mlada koleginica u Međunarodnom monetarnom fondu nije mogla da nađe dobar posao u akademskoj zajednici, iako je doktorirala na prestižnom ekonomskom odsjeku MIT-a. Razlog je vjerovatno bio taj što je njen rad pokazao kako je liberalizacija spoljne trgovine usporila tempo smanjenja siromaštva u ruralnoj Indiji. Teorijski radovi koji sugerišu da ekspanzija slobodne trgovine može dovesti do ovakvih negativnih posljedica smatrani su prihvatljivim, ali istraživanja koja su ovaj fenomen predstavlja preko empirijskih podataka naišla su na skepticizam.
Svjetska finansijska kriza srušila je i dominantni konsenzus i povjerenje javnosti. Nema sumnje da liberalna ortodoksija nije pomogla svima u SAD. Sada se savršeno prihvatljivim smatraju istraživanja koja pokazuju da su industrijski radnici srednje klase, koji su bili suočeni sa kineskom konkurencijom, najviše pretrpjeli. Čula se optužba: „Jasno je da su moćne elite, čiji su prijatelji i porodice imali sigurne poslove u uslužnom sektoru, imale koristi od jeftine uvozne robe, i zato im se više ne može vjerovati kada je riječ o spoljnoj trgovini“. A u Evropi je vladavina slobodnog kretanja roba, kapitala, usluga i ljudi unutar zajedničkog tržišta počela da se doživljava kao nešto korisno, prije svega za EU-birokrate u Briselu koje niko na ta mjesta nije izabrao.
Kada se ispostavilo da je stara ortodoksija puna mana, a njene pristalice izgubile povjerenje društva, otvorila su se vrata za neortodoksna rješenja. Ali dok otvoreno, neizolovano razmišljanje može donijeti dobre rezultate, političke recepte bi trebalo lako da razumiju i sumnjičavi laici. Upravo tu leži porijeklo loših populističkih odluka.
Ako treba da otvorimo radna mjesta, zašto ne bismo uveli carine na uvoz kako bismo zaštitili radnike? Ako treba da potrošimo više, zašto jednostavno ne štampamo novac (kao što zahtijeva moderna monetarna teorija)? Ako želimo da oživimo industriju, zašto ne bismo pričali o opasnoj zavisnosti od Kine i ponudili subvencije i druge podsticaje kompanijama koje vraćaju proizvodnju u zemlju (reshoring) ili je prenose u prijateljske zemlje (friendshoring)? Ako treba da povećamo sigurnost finansijskog sistema, zašto kapitalne zahtjeve za banke ne podižemo još više?
Pošto je liberalna ortodoksija diskreditovana u očima društva, mnoge od ovih odluka, koje su se nekada smatrale prokletstvom, sada se ponovo razmatraju. Ali ne manje važno je to privlačnost populističkih rješenja (ma koliko nerazumna ili neuspješna ona bila u prošlosti) leži u njihovoj prividnoj ispravnosti i lakoći njihovog objašnjenja. Kao u poznatoj šali američkog esejiste Henrija Menkena: „Za svaki složeni problem uvijek postoji rješenje - jasno i jednostavno, ali pogrešno“. I zaista, ko se ne bi saglasio da će uvozne dažbine zaštititi bar neke od domaćih radnih mjesta? Međutim, radna mjesta sačuvana zahvaljujući novim tarifama za čelik povećaće troškove proizvodnje automobila u zemlji, što će dovesti do potencijalnog gubitka radnih mjesta u toj industriji. Takva misao zahtijeva dalje pojašnjenje, koje je teško prenijeti.
Može se činiti da bi zamjena dobavljača iz Kine drugim dobavljačem iz prijateljske zemlje povećala otpornost proizvodnog lanca u slučaju potencijalnog kinesko-američkog sukoba, ali u isto vrijeme takva zamjena može stvoriti lažni osjećaj sigurnosti, pošto se mnogi dobavljači iz prijateljskih zemalja i dalje oslanjaju na nabavku ključnih komponenti - iz Kine. Nakon globalne finansijske krize, povećanje kapitalnih zahtjeva banaka moglo bi povećati pouzdanost banaka, ali ako ovi zahtjevi nastave da rastu, samo će se uvećati troškovi finansiranja banaka, doći će do smanjenja njihove aktivnosti, a rizici će se preseliti u neregulisani, netransparentni finansijski sektor u sjenci.
Liberalni francuski novinar iz 19. vijeka, Frederik Bastijat je rekao: „Postoji samo jedna razlika između lošeg i dobrog ekonomiste: loš ekonomista se ograničava na vidljive posljedice, a dobar ekonomista uzima u obzir i posljedice koje se mogu vidjeti i kao i one koje treba predvidjeti”. Međutim, u situaciji kada nema povjerenja, niko neće vjerovati upozorenjima nadležnih i ekonomista o nevidljivim posljedicama u budućnosti. Na primjer, svako ko poziva na finansijsku suzdržanost biće označen kao „Doktor Apokalipsa“ i njegovo mišljenje će biti ignorisano - barem dok stvarne (usmjerene na inflaciju) kamatne stope ne dostignu nivo na kome će servisiranje naduvanog javnog duga zahtijevati prelazak na politiku stroge budžetske ekonomije. Vidjeti znači povjerovati, ali u ovom slučaju razumijevanje dolazi prekasno.
Zemlje u razvoju su i ranije prolazile kroz ove cikluse i možda zato neke od njih sada zagovaraju ortodoksnu liberalnu makroekonomsku politiku. Međutim, iskušenje da se vodi neortodoksna populistička politika i dalje je snažno, posebno sada kada je biraju industrijalizovane zemlje.
Upravo zato je Indija, uprkos strašnom iskustvu takozvane politike licenciranja (License Raj), u posljednje vrijeme počela da zahtijeva licenciranje uvoza računara - dijelom radi podrške domaćim proizvođačima, a dijelom radi smanjenja zavisnosti od kineskog uvoza. A šta je sa negativnim posljedicama ove odluke na izvoz IT usluga (a to je glavni izvor indijske izvozne zarade) i na indijski biznis uopšte? Argentina, zavisna od populizma, sada jasno mijenja objekat svoje strasti: na mjesto krajnje lijevih peronista sada dolaze ekstremno desni libertarijanci koji obećavaju da će izliječiti inflatornu bolest - između ostalog, mjerom prelaska na američki dolar (opet!).
Danas je teško ne biti pesimista. U industrijskim zemljama klatno se zaljuljalo od pretjerane vjere u liberalnu ortodoksiju do vjere u populističku politiku, i ostaće tamo sve dok - još jednom - njeni nedostaci ne postanu očigledni. Najbolje čemu se možemo nadati je da klatno (za razliku od onoga što se dešava u Argentini) ne zamahne previše nazad u drugu krajnost, a mi ćemo u procesu ovih promjena izvući neke lekcije.
Autor je profesor finansija na Booth School of Business Univerziteta u Čikagu; bio je guverner Reserve Bank of India
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
