Nakon godina zabrinutosti zbog nazadovanja demokratije, narednih nekoliko mjeseci će nam reći mnogo o stanju narodne vlasti širom svijeta. Argentina će u oktobru izabrati novog predsjednika, koji će zamijeniti Alberta Fernandesa, a na Novom Zelandu koalicija predvođena laburistima suočava se sa izazovom bloka koji predvodi Nacionalna partija. Holandija će u novembru imati vanredne opšte izbore kako bi zamijenila Marka Rutea, premijera sa najdužim stažom u zemlji čija je vlada pala u julu.
Očekuje se, takođe, da će Velika Britanija 2024. godine održati opšte izbore, dok se Indonezija priprema za februarske predsjedničke izbore kako bi odredila nasljednika Džoka Vidoda, poznatog kao Džokovi, koji završava svoj drugi i posljednji mandat. U junu će se održati predsjednički izbori u Meksiku, u novembru - u Sjedinjenim Državama, a u decembru - u Gani.
U svakoj od ovih zemalja izborne kampanje već su u punom jeku. Ali demokratija je nešto više od izbora. Da bi demokratija funkcionisala, ona mora da obezbijedi i dobro upravljanje. Upravo zbog toga bi novoizabrani lideri trebalo blagovremeno da se pripremaju za svojih prvih 100 dana na vlasti.
Naravno - nema ničeg magičnog u vremenskom okviru od 100 dana. Fokusiranje na ovu početnu fazu liderskog mandata ne znači da svi ciljevi moraju biti postignuti do kraja te etape. Iako je termin postao poznat nakon dinamičnog početka Franklina D. Ruzvelta kao predsjednika SAD, važno je napomenuti da Ruzvelt, kada je pobijedio na izborima 1932. na vrhuncu Velike depresije, nije bio fokusiran na prvih 100 dana. Umjesto toga, bio je riješen da reaguje brzo i odlučno u očajnoj situaciji, promptno donijevši 15 velikih zakona. Tek će kasniji posmatrači primijetiti koliko je postigao za ta tri mjeseca.
Danas koncept „prvih 100 dana“ nudi koristan okvir za nove lidere čiji mandati mogu da se okončaju ranije nego što misle i čiji bi medeni mjesec sa sopstvenim strankama i koalicionim partnerima mogao da se pokaže mnogo kraćim nego što su se nadali. Tokom ovog perioda, trebalo bi da se fokusiraju na tri ključna principa.
Prvo, lideri moraju biti jasni u vezi sa prioritetima nove vlade. Ovo je lakše reći nego učiniti. Političari se tokom predizborne kampanje bave mnogim pitanjima, uporedo sa onim važnim za njihove političke saveznike i biračko tijelo. Zbog toga njihov program često liči na inventar, a ne na konkretnu listu obaveza sa tri ili četiri glavna cilja.
Ovo može imati razorne posljedice. Dobro se sjećam posjete bivšeg premijera Tunisa Hamadija Džebalija Oksfordu, ubrzo nakon njegove ostavke. Džebali je proveo 17 godina u zatvoru zbog svojih političkih uvjerenja, a revolucija u Tunisu 2011. dala mu je priliku da vodi svoju zemlju. Međutim, samo 13 mjeseci nakon početka svog mandata, Džebali je podnio ostavku jer je smatrao da njegova vlada, uprkos svojim ambicioznim ciljevima - nije postigla ništa. Prema Džebalijevim riječima, ostavka je bila jedini način da se povrati povjerenje Tunišana. Pouka je da su nemilosrdno određivanje prioriteta i strateško planiranje od suštinskog značaja za novoizabrane lidere.
Drugo, neophodna je odgovarajuća priprema. Katastrofalni 45-dnevni mandat Liz Tras na mjestu britanske premijerke je, osim što je bio politički fijasko i koštao zemlju oko 30 milijardi funti (38 milijardi US dolara), ilustrativan primjer do kakvih posljedica može dovesti nepripremljenost za stupanje na dužnost.
Nasuprot tome, minimalna nacionalna plata u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju je 1997. uveo tadašnji premijer Toni Bler, danas je široko priznata kao izuzetan uspjeh. Pažljive pripreme omogućile su Blerovoj laburističkoj vladi da usvoji novi zakon i formira Komisiju za niske plate u koju su ušli stručnjaci iz privatnog sektora, sindikata i civilnog društva, kako bi doradili karakteristike politike i prilagodi ih po potrebi. Bivši premijer Dejvid Kameron je imao sličan pristup kada je 2010. godine oformio nezavisnu Upravu na budžetsku odgovornost.
Priprema, međutim, ne zahtijeva nužno poznavanje svih političkih detalja. Efikasna priprema podrazumijeva učenje iz prethodnog iskustva i stvaranje osnove za prilagođen pristup uz korišćenje neophodnog znanja i iskustva.
Na kraju, politički lideri koji se pripremaju za svojih prvih 100 dana moraju obezbijediti to da njihovo osoblje i pomoćnici imaju kvalitete neophodne za efikasno rukovođenje. Ove vještine se veoma razlikuju od onih koje se usavršavaju u opoziciji ili tokom izbornih kampanja. Dok opozicija obično predstavlja kanalisanje javnog nezadovoljstva, a upravljanje zemljom podrazumijeva pronalaženje i sprovođenje praktičnih rješenja. Slično tome, iako se u izbornim kampanjama stavlja snažan naglasak na upravljanje imidžom, efikasno upravljanje zahtijeva pažljivo “dizajniranje” politike. Štaviše, donatori igraju ključnu ulogu u izbornim kampanjama, ali na funkciji, ti isti odnosi mogu brzo postati teret.
Zato novoizabrani lideri moraju da sastave efikasan tim koji im može pomoći da svoje težnje pretvore u stvarna dostignuća. Za to je potrebno upravljanje vladinim agencijama, saradnja sa profesionalnim državnim službenicima i stručnjacima, efikasno funkcionisanje u okviru različitih ministarskih kabineta i umijeće da se promovišu novi prioriteti uz istovremeno prevazilaženje nepredviđenih kriza i obezbeđivanje neprekidnog ispunjavanja osnovnih funkcija vlade.
Lideri koji stupaju na dužnost trebalo bi da iskoriste svojih prvih 100 dana na funkciji tako što će pokazati svoju sposobnost da pridobiju povjerenje javnosti, inspirišu i motivišu vladine zvaničnike i zadrže podršku svojih pristalica i političkih saveznika. U demokratskim sistemima, tranzicija je brza, a mandati su kratki. Pažljiva priprema je ključna.
Autorka je dekanica Blavatnik School of Government na Univerzitetu Oksford
Project Syndicate, 2023.
(Prevod: N.R.)
Bonus video:
