Jedna od ključnih rečenica u Ubilačkim identitetima Amina Maaloufa mogla bi da važi za dobar dio čovječanstva: “Imao sam sreću što nisam bio izložen teškom iskušenju.”
Libanski pisac s francuskom adresom pita se kako bi postupio da je u granatiranom bejrutskom skloništu ostao trideset, umjesto dva dana, i da su mu tako potpaljenom neprovjerenim glasinama gurnuli oružje u ruke. Da li bi podlegao ozvjerenju i uradio ono najgore što čovjek može uraditi?
Samo oni među nama koji nisu imali tu sreću, koji su bili gurnuti u iskušenje pa položili veliki test ljudskosti, mogu reći da su prošli glavnu provjeru. Svi ostali smo na terenu nagađanja. Možeš za sebe tvrditi da si moralan, čovječan, stamen, nepokolebiv, no za to nemamo nikakvih materijalnih dokaza osim subjektivne tvrdnje. Može ti se vjerovati, a i ne mora. Iskušenje je jedina prava provjera svih nas kao ljudskih bića. Ali nisu sva među njima teške šekspirovske drame, mi zapravo svakog dana prolazimo kroz desetine testova ljudskosti. To kako ćeš postupiti prema napuštenoj životinji, na čijoj ćeš strani biti u sukobu između ljutih patriota i Prijedorčanina Edina Ramulića (tačnije, u hajci patriota na Ramulića), kome ćeš kao gradonačelnik/ica dodijeliti kojekakve povelje, ordenja i odlikovanja, hoćeš li ispod informacije o najnovijem slučaju femicida ostaviti smajli, hoćeš li relativizirati naše i preuveličavati njihove zločine… Reklo bi se, tek uz minimum pretjerivanja, da je ljudska svakodnevica satkana od dvadesetčetverosatnog testiranja i svako od nas do u najsitniju bobu zna s kakvim je odlikama prošao te testove.
Pravo pitanje
Ovo su unutrašnji, skriveni čimbenici koji presudno određuju naše biće. Pravo pitanje nije koliko ste ispita položili, nego na kojim smo sve pali. Svaki je test pertinentno svjedočanstvo našeg postojanja i našeg karaktera. Gledajući opće stanje društva i države, malo ko ovdje položi one najvažnije testove, ali eto, upita li nas netko sa strane s kakvim ocjenama prolazimo ovu životnu školu, vjerovatno ćemo smaraču potvrditi da ovdje žive sve sami odlikaši.
Uostalom, zar hiperprodukcija diploma i doktorata ne govori u koja smo doba? Poplava lažnih fakultetskih svjedočanstava postala je zaštitni znak države u svim njenim porama i pretvorila se u najveću laž savremene Bosne i Hercegovine. Laganje je evoluiralo u sistem. Nasilje je način da se sistem ustoličen na prevari održi u životu, pa makar i violentnim zakonom o kleveti. Nasilje je ključni fenomen našeg doba, a i prostora, da prostite.
Engleski pisac Graham Greene davno je napisao: “Gdje god da živite, kakvo god da se nasilje tamo događa, ono jednostavno postaje dio vašeg života i način života.”
Nasilje na mrežama
Teror mase protiv pojedinca na društvenim mrežama jedna je od modernijih forma nasilja. Još prije nego što su se mreže pojavile, južnoafrička spisateljica Nadine Gordimer u razgovoru s jednim američkim novinarom “medijsku halabuku” naziva “simptomom kulture navučene na skandale, ali bez sagledavanja suštine”. Šta bi tek rekla danas?
Vratimo se Maaloufovim dilemama. Iskušenja su temeljne raskrsnice u svačijem životu. Baveći se drugom vrstom životnih odluka, onima iz spektra hedonizma i zabave, Oscar Wilde jednom je u prepoznatljivom aforističnom duhu izjavio: “Ja mogu odoljeti svemu osim iskušenju.” Na takvim se sitnicama određuje kako će se pojedinac postaviti prema vlastitim posustajanjima, ali Maalouf ovu dilemu diže na mnogo viši, važniji nivo. On čovjeka postavlja u situaciju iz koje nema bijega i u kojoj nema neriješenog rezultata. Ili ćeš učiniti nešto užasno drugima, pa si zauvijek propao kao čovjek, ili ćeš pokušati naći mrvu ljudskosti unutar sopstvenog bića. Znamo kako je ta dilema ovdje masovno rješavana devedesetih godina prošlog vijeka.
Jesu li ljudi išta naučili iz tih jezivih iskustava, iz svojih i tuđih iskušenja?
Bonus video:
