Otkako je prijestolonasljednik Mohammed bin Salman došao na vlast sredinom prošle decenije, počeo je provoditi velike promjene unutar države, kao i u regionalnoj ulozi Kraljevine i njenim interakcijama s velikim silama. Jedan od najistaknutijih primjera takve transformacije je formiranje arapskog vojnog saveza protiv pobune Husa u Jemenu kako bi se okončao njihov puč protiv legitimne vlasti. Zatim dolazi do uspostavljanje naftne saradnje s Rusijom i produbljivanja odnosa s Kinom, koja je ove godine posredovala u Sporazum o normalizaciji odnosa između Rijada i Teherana. Tu je i očekivano pristupanje grupi BRICS koja se predstavlja kao novi blok koji želi formirati multipolarni svjetski poredak i okončati hegemoniju Zapada u svjetskom poretku.
Sličnosti sa Turskom
Ove promjene upućuju na to da je saudijska vanjska politika pod princem Mohammedom bin Salmanom stekla veću marginu nezavisnosti od SAD-a. Iako kontinuirano pogoršanje američko-saudijskih odnosa, još od administracije bivšeg predsjednika Baracka Obame, igra glavnu ulogu u ovim transformacijama, to odražava dublje promjene u pogledu Rijada na svoju vanjsku ulogu i odnose s velikim silama. Također, to je i pokušaj da se prilagodi promjenjivom svijetu u kojem dominira geopolitičko takmičenje između velikih sila.
Slično velikom utjecaju koji vodeće ličnosti imaju u ostvarivanju značajnih pomaka u vanjskoj politici svojih zemalja s velikim silama, kao što je slučaj u Turskoj pod vlašću predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, princ Mohammed bin Salman radi na provođenju slične transformacije.
Pravim ovo usporedbu jer je situacija u Turskoj danas vrlo slična onoj u Saudijskoj Arabiji. Turska i Saudijska Arabija su, s jedne strane, slične u pogledu pogoršanja historijskih odnosa sa SAD-om. S druge strane, dvije zemlje su očit primjer stanja država srednje moći koje nastoje ojačati strateško upravljanje u svojoj vanjskoj politici, transformirati se u samostalnu silu i diverzificirati svoja strana partnerstva daleko od tradicionalnog pozicioniranja na strani Zapada.
Mnogo je objektivnih razloga koji su doprinijeli ovoj saudijskoj transformaciji. Princ Mohammed bin Salman radi na diverzifikaciji saudijske ekonomije kroz Viziju 2030 tako što povećava ekonomske interakcije sa zemljama s ekonomijama u usponu, kao što je Kina. S druge strane, pokrenuo je radikalne promjene u regionalnoj politici Kraljevine nastojeći ublažiti tenzije s Iranom i otvara se za ideju uspostavljanja diplomatskih odnosa s Izraelom pod određenim uvjetima. Štaviše, imajući u vidu činjenicu da je Kina posljednjih godina postala najveći kupac saudijske nafte, a ne SAD, produbljivanje ekonomskih odnosa između Rijada i Pekinga izgleda kao logična stvar.
Međutim, razlozi zbog kojih dolazi do pomaka u vanjskoj politici Saudijske Arabije uglavnom leže u promjenama koje su se dogodile u historijskom savezu između Rijada i Washingtona tokom posljednjih godina. Suština ovog saveza, koji se decenijama zasnivao na sigurnosti u zamjenu za naftu, više nema snažan utjecaj na dinamiku ovog partnerstva. Pored toga, SAD želi smanjiti svoju sigurnosnu vezanost za regiju Zaljeva, a dolazi i do pada američke ovisnosti o saudijskoj nafti. Prema tome, nastavak ovog saveza u obliku u kojem je bio osam decenija više nije privlačan za Saudijsku Arabiju.
Iako SAD nastoji pokazati želju za nastavkom svoje efikasne uloge na Bliskom istoku, Rijad je sve uvjereniji da Washington više nije voljan igrati dalje ovu ulogu iz mnogih razloga. U međuvremenu, rusko-zapadni sukob oko Ukrajine, paralelno s eskalacijom globalne geopolitičke konkurencije između SAD-a i Kine, stvorio je dodatni poticaj srednjim snagama, kao što je Saudijska Arabija, da pojačaju stratešku autonomiju i promoviraju nova partnerstva s nezapadnim silama. To je način da se zaštiti strategija kojom se garantiraju interesi ove države i poboljša njena uloga u novom multipolarnom poretku koji se formira.
Sagledavajući rizike koji prate ovakve saudijske promjene, pogotovo ako se uzme u obzir da Rijad i dalje uglavnom zavisi od Washingtona, posebno u oblasti sigurnosti, princ Mohammed bin Salman radi na tome da pomak u vanjskoj politici predstavi u okviru koncepta diverzifikacije partnerstava s velikim silama.
Iako američki zvaničnici tvrde da su napori Saudijske Arabije da produbi partnerstvo s Kinom prvenstveno usmjereni na vršenje pritiska na SAD kako bi pokazao jasnu privrženost sigurnosti Saudijske Arabije, što se u nekim aspektima čini uvjerljivim, nove interakcije između Rijada i Pekinga zapravo nadilaze ovaj cilj. Pored važnosti ekonomske i trgovinske dimenzije u novom partnerstvu između Saudijske Arabije i Kine, Rijad radi na tome da iskoristi ovo partnerstvo za promoviranje svojih regionalnih interesa.
Tri principa
Snažni odnosi Kine i Rusije s Iranom pomažu Saudijskoj Arabiji da svoje partnerstvo s Pekingom i Moskvom iskoristi za vršenje pritiska na Teheran kako bi se ponašao odgovorno u svojoj politici u regiji, dok je partnerstvo sa SAD-om pokazalo da nije bilo dovoljno koliko je trebalo da se taj cilj ostvari.
U tom kontekstu, stubovi nove saudijske vanjske politike mogu se sažeti u tri principa: diversifikacija ekonomskih i političkih partnerstava s velikim silama, izbjegavanje upadanja u globalno geopolitičko takmičenje i upravljanje rivalstvom s regionalnim silama kao što su Iran i Turska. Efikasnost ove politike zavisit će prvenstveno o sposobnosti Saudijske Arabije da pažljivo izbalansira svoj savez sa SAD-om i svoja nova partnerstva s Kinom i Rusijom. Međutim, to je sve teža stvar za države koje su srednje sile u eri globalne geopolitičke konkurencije.
Bonus video:
