Jagoš

Danas je takvo doba da se sve dokumentuje, na ovaj ili onaj način. Pa iza velikih pozorišnih umjetnika ostaju mnoge snimljene predstave. Ne zavaravajte se, snimci nisu pozorište, samo su nedostatni dokument, trag, koji kao i svaki trag - govori odsustvom.

Ali, u sjećanjima hiljada gledalaca te predstave ostaju kao stvarni dio iskustva, doživljaj, istina koja se, ma kako krhka, ne dovodi u pitanje. To je jedinstvena magija teatra - on umire svuda sem u svijesti gledalaca. Umjetnost osuđena na ljude. I za ljude.

Zato nerijetko sjećanja na najveće pozorišne magove ne samo da imaju strukturu mita, već i postanu mit, neka vrsta ličnog ali i javnog mita.

U tu vrstu mita odlazi Jagoš Marković, beskrajno talentovani reditelj, posvećenik teatra kakvih je sve manje, čovjek - pozorišna epoha.

Kod Jagoša nisu bila potrebna suvišna objašnjavanja, sve se samo kazivalo igrom, osjećajem, kreacijom. Prepuštanjem, bez ostatka. Nije postojala razlika između umjetnosti i života, između scene i svakodnevice. Između disanja i igre.

Ali ja ću ga uvijek pamtiti prije svega kao onog nemirnog, neuhvatljivog dječaka, koji maltene iz pelena zna što ga u životu zanima i što će da bude... I ne samo da on zna, već izgleda da je to i svijetu jasno, takva je to bila vrsta nevinog, infantilnog samopuzdanja.

Što i očekujete od istinskih ljudi teatra, bio je nevjerovatan improvizator, a škola mu je, naravno, kao i svim nestandardnim profilima talentovanih ljudi, bila dosadna.

Nekadašnji dječak koji je u osnovnoj školi sjedio kraj njega ispričao mi je, zadivljen, kako je Jagoš jednom dobio najvišu ocjenu. Radio se pismeni zadatak na času, i Jagoš nije napisao jednog slova. Domunđavao se sa ostalima, prevrtao očima, olovku prebacivao iz ruke u ruku, i nije ispisao ni retka... Nastavnica ga je prozvala - “Hajde, Markoviću, pročitaj što si napisao”. Jagoš je bez problema ustao i krenulo je briljantno pozorište. Držeći svesku u rukama i kao pažljivo gledajući u svesku, “čitao” je nepostojeći “sastav”. Sa sve onim glumačkim momentima - neka riječ bi ga kao zbunila pa bi zaškiljio da bolje pogleda - ali, nastavnica je bila zadivljena tako dobro “napisanim” radom. Nekadašnji njegov drug iz klupe mi je kazao da je to bilo nevjerovatno, “od tada sam ga gledao kao nekog čarobnjaka”, dodao je.

Različitim povodima, životnim i umjetničkim, izvjesno, ali nije bio jedini koji ga je gledao kao - čarobnjaka.

Imao je i sreću da takvu, čudesnu i čudesno nadarenu energiju na vrijeme prepozna gospođa Vanja Popović iz Gradskog, tada Pionirskog pozorišta i da cijelim bićem u ljudskom i stvaralačkom smislu stane iza njega bukvalno kao dječaka. Bio je vjerovatno jedini reditelj koji je sa petnaest godina - već imao svoje (institucionalno) pozorište...

Stoga se čini sasvim na mjestu predlog gradonačelnice Injac da baš ovo pozorište, prvi Jagošev teatarski dom, mjesto gdje je pozorišno “prohodao”, ponese njegovo ime. Bio bi to pravi povratak Jagoša svome gradu.

Ljudi su Jagoša voljeli. Djelovala je njegova posvećenost zarazno na duge, budio je kod ljudi najbolje verzije njih samih. A to jeste rijedak dar.

Ili, kako je to, u pokušaju da formuliše svu dinamičnost njegovog bića, jedna zajednička prijateljica svojevremeno formulisala - ludo talentovan i talentovano lud...

Konačno, nije slučajno da je neke stare pozorišne putanje po regionu “otvarao” i propućivao baš on. Pripadalo mu je to, talentom i obrazovanjem. I umjetničkim karakterom koji nije poznavao strah.

I podgoričkim gospodstvom, koje je tako jednostavno i prirodno nosio, kao kakav šal od kašmira...