Kroz ljudsku filogenezu sazrijevao je i odnos čovjeka prema pojavama koje oblikuju njegovu stvarnost. U zavisnosti od zajednice kojoj pripada, užeg ili šireg društvenog i kulturnog obrasca, pojedinac je gradio i sopstvenu predstavu o uzročno-posljedičnim odnosima. To je činio na racionalan ili iracionalan način.
Iracionalan način je kroz pretežni dio istorije bio “prihvatljiviji”, jer je Sunce tih dana uglavnom kružilo oko Zemlje.
Religiozna svijest se prelamala kroz prizmu stvarnosti, ne razdvajajući svijet na nomenalni i fenomenalni; racionalno i iracionalno zapravo je bilo isprepletano, skoro sjedinjeno, pa je tek sa razvojem nauke i tehnike nastupilo doba kada smo bili u stanju da razdvojimo smisao i upotrebnu vrijednost te dvije, posve različite, kreativne umne kategorije.
Religija, kao kraljica iracionalnog pogleda na svijet, ipak je sve vrijeme mudro koketirala sa raciom. Tog svog arhetipskog neprijatelja držala je uvijek blizu sebe. Obožavala je da dokazuje, pa je tako poput mađioničara, uz pomoć vještine manipulacije pažnjom, odvraćala fokus od logičnog ka “očiglednom”. U toj svojoj igri, hiljadama godina, uspijevala je da zasjeni neki drugačiji pogled na život, njegovo porijeklo i zakonitosti na kojima počiva.
Kružila je anegdota da je na jednom sastanku upriličenom u Vatikanu papa Jovan Pavle Drugi pozvao svoje uvažene goste, koji su dolazili iz sfere nauke, da “slobodno” nastave da otkrivaju tajne po kojima funkcionišu priroda, univerzum, život, materija i antimaterija, i da će Crkva to aminovati, ali da sami “čin stvaranja” ostave Bogu. “Dil” je, kažu, odbijen.
Posljednji Vaseljenski sabor pravoslavnih crkava, održan relativno skoro na Kritu, od svijeta nauke i obrazovanja ipak se džentlmenski “ogradio” svojim načelnim stavom da crkva nije pozvana da se bavi baš svim temama, abdicirajući na taj način od djelokruga poslova koje im po prirodi stvari nikada i nisu ni pripadale.
Naravno, savremeni tumači islama i protestantizma su toliko zaluđeni idejom povezivanja značenja tekstova “svetih knjiga” pisanih prije par hiljada godina sa sadašnjicom, da neodoljivo podsjećaju svojom kreativnošću na Slavoja Žižeka kada u transu hiperekstenzije tumači smisao Linčovih filmova.
Bilo kako bilo, uticaj vjerskih institucija na život savremenog čovjeka, varira u vremenu i prostoru, ali je i dalje nesumnjivo značajan. Moglo bi se reći da smo na tim paralelnim kolosjecima vjerskog i svjetovnog, doduše sa kolektivnim i pojedinačnim dijagnozama podvojene ličnosti, ipak nekako naučili da živimo.
Ono na šta nikako nismo spremni, a što zastrašujuće vreba iz memljivih ćoškova uma; ono što se gnoji na globalnoj mreži komunikacija i ubira sljedbenike preko udarnih “viber trojki”, nešto je od čega istovremeno zapinje knedla u grlu, ledi se krv u žilama i zastaje dah. To je fenomen “teorija zavjere” - sasvim nove vrste uobrazilje, lišene svog moralnog utemeljivača, etike, oltara, hramova i obreda. Ova pojava hrani se svačim što joj padne pod ruku, a ponajviše Đavoljim omiljenim grijehom - sujetom.
Majkl Bilig, profesor socijalne psihologije, kao ključni potencijal “teorija zavjere” ističe njihovo svojstvo koje se ogleda u nuđenju prilike za sticanjem važnog, tendenciozno skrivanog “znanja”, kako bi onaj koji vjeruje u to postao ekspert, tj. neko ko posjeduje znanje koje drugi nemaju. Tako, donedavno jedna simpatična fraza iz naslova filma (1997) sa Melom Gibsonom, usljed dejstva savremenog sindroma otuđenosti, u eri digitalizovane emancipacije gluposti, postaje moćna i fatalna kao termonuklearni arsenal moskovski i cijele Rusije.
Dvije godine prije premijere ovog filma, izvjesni Viler Mekartur utrljao je limunov sok po svojoj koži i licu i nakon toga opljačkao dvije banke. Očekivao je da će na taj način ostati nevidljiv sigurnosnim kamerama. Za manje od sat vremena policija ga je uhapsila, a taj njegov čin poslužio je kao povod istraživanju o opštoj informisanosti Amerikanaca. Jedan od zaključaka ove studije odnosi se na ono što je danas poznato kao "Daning-Krugerov efekat", koji predstavlja kognitivnu iluziju, prema kojoj određene osobe sa manjkom znanja i vještina, podstaknute svojevrsnim psihološkim mehanizmom odbrane, stvaraju patološki nerealno pozitivnu sliku o svom znanju i sposobnostima, do te mjere da nisu u stanju ni da shvate da je uopšte moguće da nešto ne znaju ili ne umiju.
Istraživanja uzroka ekspanzije teorija zavjere pokazuju da one, kao i svako drugo vjerovanje u više sile, ljudima omogućavaju da pronađu neki smisao u situacijama kada se osjećaju bespomoćnim, odbačenim ili neispunjenim. Takođe, mnogim ljudima je teško da prihvate da živimo u svijetu u kojem se dešava nasumično nasilje, koje je produkt brojnih faktora, te zbog toga vjeruju da su odgovori uvijek jednostavni, ali namjerno skriveni od javnosti. Usljed takvog načina rezonovanja, konstrukcije poput one da je neko u majskoj tragediji u školi na Vračaru navodio dijete uz “onlajn sofisticirane tehnike programiranja mozga” da izvrši masakr, postaju prihvatljive. Jer kako inače živjeti sa tim da možda jasnog odgovora o ubilačkom nagonu jednog trinaestogodišnjaka jednostavno nema.
Ubijeđenost da su sve značajne događaje isplanirale tajne organizacije ili centri moći, kao i tome prateća imunost na dokaze i zaljubljenost u šeme, samo su neki od simptoma “blistavila uma”. Možda najmarkantnija osobina ove paranoje jeste ta da teoretičari zavjere ne vjeruju u akciju ili pobunu koja mijenja tok stvari. Po tome, ovaj fenomen gubi svaku moguću vezu sa ideologijom i svrstava se u red pasivnog fatalističkog pogleda na život i apsolutnu predodređenost njegovog toka.
Neka poglavlja iz “svete knjige” ove nadriideologije relativno su bezazlena - poput onoga o lažiranju spuštanja na Mjesec. Ona, poput poricanja holokausta, uprkos obilju dokaza, predstavljaju svjedočanstva, po čovječnost razarajućeg, potencijala ideološke, vjerske i svake druge šire organizovane manipulacije.
“Poglavlja” o nepostojanju klimatskih promjena, iako idu naruku liberalnim kapitalistima, koje gube ekstraprofite usljed primjene standarda zaštite životne sredine, djeluju jako uvjerljivo i mnogim borcima protiv liberalnog kapitalizma.
Ali najveće opasnosti ne dolaze iz same sfere teorija zavjere, iz njihovih sadržaja i predstava o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, već od kolektivne i individualne podložnosti onim uticajima koji ruše ili do krajnjih granica relativizuju sve temeljne pretpostavke na kojima se zasniva savremeno društvo. Zašto smo postali toliko ranjivi, pitanje je na koje nije lako dati odgovor, prije svega zato što su faktori koji nas čine takvima veoma brojni. Ono što se u tom pogledu nazire kao ključno objašnjenje je da su nam se izmakle tačke oslonca i da smo u traganju za izgubljenim moralnim autoritetima napipali u mraku autoritarnost kao prečicu do cilja. Sklonost ka autoritarnosti je produkt iscrpljenosti društvenog organizma, koji poput gladnog i žednog nevoljnika zalutalog u pustinji vidi u iluziji svoje spasenje.
U takvoj fatamorgani rasuđujemo i donosimo svoje životne odluke, naviknuti već da na greške sistema reagujemo njegovim potpunim odbacivanjem. Na taj način, umjesto da nam se ogadi korupcija koja nam je pojela pola života, nama se ogadi Crna Gora; umjesto da se borimo za bolje obrazovanje, mi ga kao pojavu obezvređujemo; umjesto da kritikujemo užasne nedostatke sistema javnog zdravstva, mi odbacujemo medicinu.
Ravnozemljaši, protivnici 5G tehnologije, antivakseri, protivnici hemioterapije, čipovanih ličnih karata, protivnici “laži” o globalnom zagrijavanju i drugi “osviješćeni”, redovno njeguju i prezir prema demokratiji, gajeći u njedrima ušećerenu ideju o nekom obliku savremenog prosvijećenog apsolutizma, kao superiornog ili prirodnog oblika vladavine, koji može garantovati domaćinsko vođenje javnih poslova. Uz to, kao ratluk uz kafu, idu priviđenja “obećanog istoka”, koji se poput Potemkinovih sela, u magnovenju ukazuje domaćem prosječnom evroskeptiku, ubijeđenom da se sa Mjeseca zaista vidi Kineski zid.
Autor je advokat
Bonus video:
