Borbe za ravnopravnost se ne vode na izolovanim frontovima, jer oni i ne postoje: to je skoro pa fikcija. Ovo društvo je naše - naše ulice, trgovi, škole, jutarnji programi i kulturne manifestacije. Naše, a ne muško ili žensko, a rodna ravnopravnost je cilj koji svi zajedno treba da postignemo.
(Ukoliko Vaša reakcija na prethodnu izjavu liči na nešto poput "šta to molim te ženama fali, imaju sve", onda ste na pravom mjestu - ovo je tekst za Vas.)
Iako se decenijama bore za svoja prava, žene su još uvijek suočene sa posljedicama rodne neravnopravnosti gotovo na svakom koraku. .
Za početak, pitanje prava žena nije žensko pitanje, već pitanje društva. Međutim, ne možemo ženska prava jednostavno staviti u kutiju ljudskih prava jer time previđamo tu važnu komponentu roda - element zbog kojeg su ženama u prošlosti uskraćivana prava u mnogim sferama života.
S druge strane, separacijom ženskih prava u odnosu na ljudska prava postiže se kontra-efekat. Feministički pokreti se percipiraju kao " anti-muški", pa saveznika manjka sa obje strane. Muškarci nisu uključeni jer pogrešno smatraju da se radi o ženskoj borbi. Istovremeno raste broj žena koje žele da pruže podršku, ali se ne mogu identifikovati sa aktuelnim metodama borbe za ženska prava. Zbog čega je tako i šta dalje preduzeti?
Razloga je mnogo, a jedan od problema (ako ne i suštinski) leži u načinu na koji se feminizam percipira.
Shvaćen kao priča o ženama za žene, feminizam je uskraćen je za glavnu poruku koji nosi o viziji društva kakvo želimo izgraditi - slobodnog, otvorenog, sa jednakim pravima za sve.
Razumijevanje svijeta, društva kao cjeline, žena kao njegovih ravnopravnih članova ne može se dešavati u zatvorenim krugovima pokreta koji čine isključivo žene. Te inicijative i interakcije su izuzetno važne, ali posljedično doprinose daljoj polarizaciji društva - podjeli na žene i muškarce; na nas i njih. Uključivanje muškaraca u ovo pitanje, nespretno nazvanim "ženskim" nije usluga ženi kao žrtvi nepravde, već obaveza svih savjesnih građana koji znaju da im se ništa ne oduzima, naprotiv. Preuzimanjem aktivne uloge muškarci šalju poruku da se muškost ne mjeri snagom i dominacijom, već građanskom odgovornošću da svima budu obezbijeđene jednake šanse za uspjeh u svim aspektima života.
Zbog svega toga ima smisla insistirati na aktivnom, afirmativnom, društveno-angažovanom stavu muškaraca u odnosu na ženska prava. Takvim odnosom prema rodnoj ravnopravnosti treba da budu primjer svima kojima se feminizam ne uklapa u stereotipne interesne sfere "pravog" muškarca koji ukorijenjeni u patrijarhalnoj logici (ne)svjesno uživaju privilegije patrijarhalnog sistema vrijednosti.
Ali kada zapravo muškarce najčešće počinje da interesuje nejednakost polova? Jednostavno je - onda kada postane lično. Kada svjedočimo borbama i nepravdama sa kojima se žene koje su dio našeg života suočavaju, tada te nejednakosti utkane u svakodnevne životne i porodične priče, počinju da budu važne. Onda kada vidimo da naše supruge na poslu tretiraju nepravedno ili kada naše ćerke plaču zbog neprimjerenih komentara koje niko ne shvata ozbiljno i nemaju sankcije, kada razmišljamo o izazovima koje naše sestre moraju da prevaziđu u porodičnom životu u kojem nema podjele posla sa partnerom, ili kada se sjetimo žrtava koje su naše majke podnosile u društvu koje je potcjenjivalo i umanjivalo njihov doprinos, a svi su ćutali. Kada je lično, tada shvatamo hitnost stvaranja egalitarnog društva. Zbog svih tih žena, muškarci imaju odgovornost da preispitaju patrijarhalne zaostavštine rodnih uloga i redefinišu ulogu muškarca savremenog društva.
Davno utabanim stazama patrijarhata koračamo svi. Mada, ima i onih kojima male svakodnevne nepravde prema ženskom rodu zagrebu uho. Ipak, često biraju da ne kažu mnogo jer "nije muški" braniti ženska prava. Umjesto toga, a bolje od ničeg, preuzimaju ulogu namijenjenu “pravom muškarcu” - ulogu zaštitnika.
Ponavljam, bolje nego ništa. Iz najbolje namjere, nema sumnje. Ali zar ne ostaje malo prostora za pitanje: da li je zaštitnički stav ponekad samo izgovor jer znamo da ne činimo sve što možemo i sve što treba , da liječimo posljedice, a ne uzroke?
Sve dok su naši očevi i braća, muževi i sinovi, kolege i prijatelji isključeni iz narativa o ženskim pravima i ostaju samo pasivni posmatrači borbe onih "manje privilegovanih", koračamo uskim putem prepunim kamenja o koje ćemo se poslije svake male pobjede ponovo spoticati.
Na kraju, ne morate se uopšte javno deklarisati kao feminista, možda ipak treba još malo vremena da muškarac na Balkanu bude komforan sa tom etiketom. Ali živite ono što feminizam propagira - jednakost za oba pola - i nikada nećete biti na pogrešnom putu. Hajde da ne čekamo da postane lično - dođi, podrži, priključi se - još uvijek smo na vrijeme da mijenjamo ovo naše društvo.
Uostalom, da su ženska prava stvarno samo "ženski problem", zar ne bi odavno bio riješen?
Autorka je komunikološkinja i članica CIVIS-a
Bonus video:
