Kada sam 2003. godine prisustvovala javnoj raspravi o Nacrtu Zakona o PIO, (koji je kao dokument štampan uz Pobjedu i bio na javnoj raspravi više mjeseci), u velikoj sali SO Nikšić, osim predstavnika predlagača, bilo nas je prisutno šestoro: advokat, koji se bavio problemima iz ove oblasti, četiri referenta i/ili savjetnika iz Područne jedinice Fonda PIO Nikšić, i ja kao zainteresovana građanka. Svako fizičko i pravno lice moglo je predlagačima dostaviti primjedbe na ovaj Nacrt. Zamolila sam advokata da stručno obradi primjedbu na jedan od spornih članova u Nacrtu, i „papir“ pokušala uručiti uglednom poslaniku u Skupštini Crne Gore, u nadi da on može na skupštinskom odboru ispraviti grešku. Gospodin narodni predstavnik nije ni pogledao „moju“ primjedbu, jednostavno ga nije zanimalo. Nijesam bila razočarana iz razloga što na izborima glasamo za zatvorene a ne za otvorene liste. Advokat je primjedbu službeno dostavio Ustavnom sudu i „omaška“ iz Nacrta je eliminisana!
Ovaj „reformski“ Zakon o PIO doživio je mnogo izmjena i dopuna, prema potrebama ove ili one vlade, koje su usvajane sa javnom raspravom ili bez nje. Kroz sve te godine ne pamtim da su se mnogo uključivali brojni političari i analitičari, kao da Zakon i njegove izmjene nijesu vazda proizvodili finansijski efekat. Nije mnogo priče ni medijskih naslova bilo oko potkradanja penzionera, kada je jedino SNP našla za shodno da protiv države pokrene sudski spor i putem sudskog poravnanja isposluje obeštećenje penzionera. Nije se stručna javnost oglašavala kada je tadašnja Vlada konstatovala da je „broj penzionera u porastu“, te da „Fond PIO neće izdržati,“ pa su prethodnu formulu usklađivanja penzija zamijenili tzv. „švajcarskom“. Za posljedicu imamo to da je prosječna penzija u Crnoj Gori za deset (10) godina (2011-2020) uvećana za 21,54 eura, što je ovu ranjivu brojnu populaciju gurnulo u siromaštvo.
Koliko su penzioneri, pod upravom DPS vlasti, bili „izdržljivi“ govori činjenica da su njihovi predstavnici, nakon sastanka sa tadašnjim premijerom Markovićem, u januaru 2020. godine, izjavili: „Izuzetno poštujemo sve što radite za crnogorske penzionere. Ovakvu vrstu pomoći i saradnje sa Vladom nema niko od penzionera u regionu“. Toga januara su penzije usklađene za 0,95 odsto.
Prvo vanredno povećanje najniže penzije dogodilo se 2016. godine, zahvaljujući tadašnjoj ministarki Kovačević, koja je najnižu penziju povećala za 20 odsto (sa 101,00 na 121,92 eura). Iako je tada novčanica od 20 eura nešto značila, to povećanje je propraćeno tihim negodovanjem većine penzionera. Kada je, na osnovu zakona iz decembra 2021. godine, na predlog Demokrata, uslijedilo vanredno usklađivanje najniže penzije za 36 odsto 01. septembra, sa primjenom od 01. januara 2022. godine, cijela penziona populacija „preživjela je šok“ - jedni su se obradovali, dok su drugi negodovali. Lično sam stekla utisak da ove druge nije „zaboljelo“ povećanje najniže penzije, koliko iznos koji su ti korisnici retroaktivno naplatili od početka kalendarske godine. Sve te emocije, ljubomora i ljutnja mogu se smatrati normalnim kada su novac i status u pitanju. Bilo je komentara i izvan populacije penzionera od strane opozicionih partija, izuzev SD, koja je tražila dodatno povećanje do 253 eura. Poznata je činjenica da poslanici DPS nijesu glasali za Program „Evropa sad 1“, kojim je minimalna zarada povećana na 450 eura, kao ni za spomenute zakone.
Taman što se djelimično stišala priča oko nepravde koja je 2022. godine pogodila ogroman broj penzionera, premijer Spajić je najavio povećanje najniže (minimalne) penzije na 450 eura, počev od 01. januara 2024. godine. Sada su se u priču uključili ne samo pogođeni penzioneri sa većim primanjima i dužim radnim stažom, nego mnogi opozicioni političari i svi mogući „čuvari budžeta“, na čelu sa ekonomskim analitičarima. Odjednom im naraslo srce i probudili im se empatija i osjećaj za pravdu. Mislim da većina građana zna šta je međugeneracijska solidarnost, ali se ne postavlja pitanje otkud 70.000 penzionera sa penzijom ispod 450 eura, koja bi bila mnogo niža da nije povećana prošle godine? Da li su mnogi bili srećni kao nezaposlena lica? Kako su živjeli? Gdje su bili pravda, solidarnost i humanost kada je razorena industrija, a iscrpljeni radnici morali da se prijevremeno penzionišu?! Znači da svih 70.000 „stigmatizovanih“ penzionera nijesu oni sa samo 15 godina staža, niti oni koji su penziju čekali na biroima rada, ili nekako „smućkali“ radni staž. Većinu čine žrtve tranzicije, koji su u fabrikama imali male plate ili su penzionisani sa dokupljenim radnim stažom.
Da se država nije, u kontinuitetu, maćehinski odnosila prema penzionerima, ne bi se dogodilo da popravljanje njihovog statusa izaziva razdor unutar te brojne populacije!
Bonus video:
